Arhimed Nebeski krug plemena Trebješani

Radnja romana, kazala je pjesnikinja i urednik tribine Milica Bakrač, smještena je u godine minulog bratoubilačkog rata na prostoru bivše Jugoslavije. Karadžić je kroz sudbinu dobrovoljca ruske vojske Valerija Aleksandroviča Nikšića Trebješanina, koji je na tlo današnje Republike Srpske tada došao da se bori protiv Muslimana, ispričao priču o plemenu Trebješani. Valerijevi preci davne 1804. godine morali su zbog Turaka napustiti Nikšić i Crnu Goru, a preko „sinjeg mora” odselili su se u bratsku Rusiju.

Kad su Trebješani napustili rodnu grudu, kao potvrđeni i čvrsti turski neprijatelji, njih 22 porodice sobom su, od sveg imetka, odnijeli samo svoje živote i džak zemlje. Džak zemlje da bi tamo, u Rusiji, gdje će biti sahranjeni, porodice preko njihovih kovčega sasule šaku postojbine, kazala je Bakrač.

Valerija na područje Pala i Grbavice dovelo je znanje i svijest o pripadnosti svom rodu. O onome štaje i zašto je tu ispričao je jednom od svojih vojnih starješina Vojinu M. koji je u romanu posrednik između naratora i čitaoca. On ujedno biva i i tužni svjedok vojnikovog kraja, nakon čije pogibije dobija i njegov zapis iz kojeg saznaje motiv Valerijevog dolaska u Bosnu, ali i o njegovim precima. Kroz čitavo pričanje, kazala je Bakrač, koje Karadžić vješto prenosi čitaocu kroz formu dnevnika, sa umetnutim upravnim govorom, pismima, dopisima, ličnim dramama.., saznajemo kroz kakvu golgotu su prošli preci današnjih Trebješana od neke 1800. godine u Crnoj Gori, po Bjelopavlićima, Uskocima, Morači, kuda su bježali i sakrivali se od Turaka, pa sve do Rusije.

Ova priča završava se najnesrećnijim krajem, i zbog takvog kraja voljela bih da nije istinita. Dakle, Valerij Aleksandrović Trebješanin Nikšić gine za srpski rod. Ostavlja na Palama djevojku Milicu, zaručenu, ali ne vjenčanu, bez čeda u utrobi. Autor zaključuje da je to kraj, da je to zatvoreni krug jednog trebješkog ogranka koji je živio u Rusiji, koji je prihvatio ruski jezik, rusko državljanstvo, rusko ime. Međutim, i danas Trebješani negdje tamo u Novorusiji, Novosrbiji, Donjecku, Lugansku nastavljaju svoju tradiciju seoba, ratovanja za svoju zvijezdu. Hodajući svojom predačkom trasom, nepokolebljivo i dostojno, istakla je Bakrač.

Motiv da napiše „Trebješki krug”, rekao je Karadžić, upravo je nevjerovatan i za današnje vrijeme nerazumljiv podvig plemena Trebješani.

Stradali su nekoliko puta, ali ono što slijedi mene najviše čudi. Kakva je to odluka i moralna snaga da se upuste u jedno takvo putovanje, jednom lađom preko mora u zemlju Rusiju gdje je uvijek počivala naša nada koja se ponekad, moram reći, i izjalovila. Nisam mogao da odolim da ne pokušam da napišem to, a uvijek mi je bio na umu Miloš Crnjanski i njegov veliki roman „Seobe”, kazao je autor.

Na večeri u Društvu „Sv. Georgije” odlomke iz Karadžićevog romana čitao je glumac Velizar Kasalica, a epski pjesnik Božo Đuranović pročitao je svoju pjesmu koja je nastala 2007. godine kada su potomci starih Trebješana obnovili porušenu crkvu svojih predaka koja se nalazi pod brdom Trebjesa u Nikšiću

Pjesnik i prozaista

Radovan Markov Karadžić rođen je u šavničkom selu Petnjica, a školovao se u Pošćenju, Šavniku i Nikšiću. Pedagošku akademiju završio je u Mostaru, a Filozofski fakultet, grupa jugoslovenske književnosti i srpsko-hrvatski jezik u Zagrebu i Sarajevu. Član je UKCG, a piše i poeziju i prozu. Osim romana „Trebješki krug”, objavio je i sljedeće naslove poezije i proze „Vreme crnih marama”, „Trunje u očima”, „Dubač”, „Obale bez povratka”, „Patnje moje tetke Despine”, „Visovi čežnje”, „Na krstu Šavnici”, „Gatka o velikoj žudnji” i „Suženi život”.

   Dan