Nikšić Vrijeme
0.8°C Malo oblačno

“Novinarstvo donosi rezultat - utiče na vašu zajednicu ili društvo na najprogresivniji način”

Život i smrt Živka Nikolića

zivko_nikolic1
Privatna arhiva
  • Autor onogost.me
  • 27.12.2016. u 07:02

Poslije 75 godina od rođenja reditelja koji je za života postao klasik, bio osporavan, nagrađivan i vrijeđan, Aleksandar Ðuričić otkriva malo poznate detalje o uzrocima smrti, ljubavnom životu, porodici i glumcima, koji još čekaju na njegov kadar.

“Za života je postao klasik, a volio je naturščike, poput Savine Geršak. I sam je bio rediteljski naturščik, sa završene dvije godine glume. Lansirao je Merimu Isaković, Mira Furlan je kod njega snimila najerotičniju ljubavnu scenu, Mimi Karadžiću su to bile najozbiljnije uloge, Petar Božović mu je bio saborac i na platnu i u životu, Eva Ras bi željela još jedan njegov kadar, kod njega je debitovao Radoš Bajić, Pavlu Vuisiću bilo je dozvoljeno da spava na snimanju jer je to bilo dobro za scenu, uspio je da ukroti Miju Aleksića, Mira Banjac je gospodarila pod njegovom palicom, a Vesna Pećanac… Eh.

Bio je kultni autor, sa ostvarenjima poput „Beštija“, „Ljepote poroka“, „Čudom neviđenim“, „Iskušavanjem đavola“ filmovima koji su duhovito gađali direktno u našu bit – televizijskim remek-djelom „Ðekna“ i još mnogo čime držao je jugoslovensku scenu prikovanu i za platno i za ekran. Kad je osjetio da mu se filmska vrata nekako zatvaraju, da ga neće, da uzalud prekucava scenarije i obija pragove, a to je bilo tamo poslije 1989. godine, kad su na talasu nacionalizma dojahali Sobodan Milošević i crnogorski trojac „mladih, lijepih i pametnih“, a na vrata Nikolića, u domu gdje je spavala slavna Vesna Pećanac s dva sina Petrom i Lukom, počelo da kuca siromaštvo, Živko je odlučio da otvori druga vrata. Vrata Holivuda, da spasi svoju filmsku karijeru, a i porodicu. Starijeg Luku poveo je sa sobom. Vesna i Petar su ostali da ga čekaju.

Ulaznica u taj svijet bio mu je prijatelj Vlade Divac.

“Trebalo je da snima „Ukleti brod“, priču o crnogorskim iseljenicima u Americi: kompletna familija ode u Njujork i tamo živi kao na Žabljaku. Imaju i kozu, i imanje, prave jela od jagnjećih crijeva s kukuruznim brašnom, jedina veza sa svijetom im je rođak koji zna engleski, zaposlen je i ima američko državljanstvo. To je trebalo da bude Dastin Hofman. Prihvatio je. Snimanje je trebalo da krene 1992. godine. Živko je potrošio dvije godine pokušavajući da snimi taj film. Vlade Divac nije imao novca za cio projekat, pa ga je upoznao s raznim ljudima koji su znali naš jezik, obogatili se tamo i htjeli su da pomognu Živku.

“Tu priču znam od Živka. Nikako nije umio s tim ljudima da izađe na kraj, da im obeća. Rekao mi je: ‘Ne mogu da garantujem da ću završiti film, svaki sam završio i imao sam tu sreću, ali snimajući, doživljavao sam trenutke krize kad mi se činilo da od toga neće biti filma’“, priča Eva Ras, koja je Živka upoznala tako što je od nje kao 35-godišnje ljepotice napravio hermafrodita u „Beštijama“.

“Trebalo je svi mi njegovi glumci da igramo. Jednog dana mi je Vesna javila da pakujem kofere jer će nam stići viza koju je Živko tamo uradio, ali tada je Dastin Hofman otkazao ulogu. Prosto je odustao, ali Živko je i dalje pokušavao.“

TI LI SI, ŽIVKO

Onda se dogodila scena koja mu je preokrenula već ionako okrenut život.

Divac je poslao svoje ljude da ga dovezu kod njega, da se druže, da razmotre dalje planove za film. Kad su stigli na neki ćošak, Živko je sa zadnjeg sjedišta limuzine rekao vozaču i suvozaču da dalje zna sam. Ubjeđivali su ga da treba da ga odvedu do vrata, ali on je bio uporan: „Ne treba, tu je kuća, malo ću da prošetam.“

Izašao je, zalutao i izgubio se. Nigdje Divčeve kuće, nigdje ničega njemu poznatog, nije znao jezik i nije smio u policiju, a i kako da ide u policiju kad se odjedanput ispostavilo da je umjesto pasoša i novčanika u džep stavio neki rokovnik, nije imao ni brojeve telefona. Tumarao je krajem dugo dok nije naišao na neki trgovački centar, dvospratni, i tu je ušao. Učinilo mu se kao zgodno mjesto da predahne i sabere misli. Bubnjalo mu je u grudima, osjećao se kao na Marsu, bez identiteta, bez para, bez adrese, bez ikoga poznatog osim Divca.

U prvi mah je razmišljao da ode u policiju, jer oni tamo sigurno imaju prevodioca, i da im kaže da ga je Divac doveo u Ameriku, da ga lično poznaje, ali je ubrzo shvatio da mu ne bi vjerovali, jer ko bi povjerovao čovjeku isposničkog izgleda s dugom bradom. Sigurno bi pomislili: „Evo ga još jedan ludak“.

Ostao je u tom trgovačkom centru punih pet dana. Prvog dana ništa nije jeo, samo je mislio kako da dođe do Divca, da bi došao do svog stana. Opet je presabirao kako u tom rokovniku što je ponio nema telefona, kako nema pasoša, nema para, nema ničega. Tek sjutradan je mnogo ogladnio, tražio šta će da jede i vidio da u dijelu gdje se kupuje hrana neki ljudi nešto ostavljaju. Onda je odlučio da režira: kako te ostatke da uzme, da ne izgleda kao prosjak, nego da fino jede, da sjedne, da ima viljušku i nož, da bude sve u redu. Nije dolazilo u obzir da to smota sa strane, u klozetu, već sve da bude normalno, kao da je slučajno svratio baš tu da ruča. I svaki dan iznova ponavljao je sličan kadar, u kome je on bio glavni lik, u ulozi koju je slučajno sam sebi dodijelio. Vjerovatno toliko dublova nije tražio ni od jednog glumca.

Negdje pred noć, kad bi se praznio tržni centar, znao je da tu ne smije da ostane, a opet nije ni smio mnogo da luta po LA. Prenoćio bi negdje u blizini, sklupčan, i opet bi se ujutro vraćao. Iako upadljiv, onako visok s bradom, išao je po radnjama, razgledao, trudio se da ne bude na jednom mjestu, da ne skreće pažnju na sebe. Umivao se, prao bradu u toaletu. Tržni centar je već postao njegova kuća, igrao je uvježbanu ulogu, sve dok nije primijetio da ga prate dva grmalja. Uplašio se i počeo da se krije tog petog dana. Osjećao je da su ga konačno prozreli. Gdje god se skloni, ta dvojica su mu bila za petama. Policija, bubnjalo je u Živkovoj glavi. „Konačno su me otkrili“, mislio je sklanjajući se sve vrijeme. A onda mu je dojadilo. Odlučio je da se suoči s ljudima bez zulufa i vrata. „Pa neka me konačno i uhapse, nek se i to desi“, govorio je u sebi dok im je prilazio na čistom srpskom: „Šta ‘oćete od mene?“, ubijeđen da ga neće razumjeti. Jedan je viknuo: „Pa, jesi li ti to, Živko?“

Bila su to dva dokona Crnogorca koja nijesu vjerovala da su u tržnom centru, na periferiji LA, sreli Živka Nikolića.

„Ponekad kad vam ljudi čine dobro, čine vam zlo, jer te godine u Americi njemu nijesu trebale ni za šta osim da dobije leukemiju, mislim da je za tih pet dana nastao neki lom u njegovom sistemu. Nemati pasoš kod sebe, nemati rokovnik, ne umjeti izgovarati ime ulice gdje stanujete… On je bio zaštićen preko Divca, dobijao je sve što mu je trebalo, pa nije imao taj period prilagođavanja, da se osvoji LA i da se tu živi“, tumači Eva Ras epizodu koju Živko nije stigao da snimi, ali je odigrao bez svoje volje.

Tada mu je Vesna pisala pisma u školskim sveskama, ne na dva lista, ne na deset listova, nego jedno pismo – jedna sveska. Kažu da je toliko plakao u Los Anđelesu kad je šetao Holivudskom stazom slavnih da su ogromne suze direktno padale na pozlaćeni trotoar, tako da ako vidite da neka holivudska zvijezda malo jače sija, znajte da je to Živko udario glanc.

Osobenost njegove pojave budila je interesovanje gdje god bi se zadesio. U Solunu na filmskom festivalu ljudi su mu prilazili i tražili blagoslov, ljubili ruku, misleći da je monah sa Svete Gore. Najveće uspjehe je doživio u Izraelu, Japanu… Na festivalu u Kairu, poslije premijere „Ljepote poroka“, skoro dvije hiljade ljudi, koliko ih je bilo u sali, čekalo ga je ispred bioskopa. Svi su htjeli da ga pipnu. U Tokiju nije bio prisutan, ali se šest mjeseci prikazivao film u jednom elitnom bioskopu, po pet projekcija dnevno. To je možda malo za Tokio sa 14 miliona stanovnika, ali krcata sala šest mjeseci, po pet bioskopskih predstava… Dajte da vidimo još nekog našeg.

ŠAMAR JOŠ ZVEČI

Rođen je u novembru, prije tačno 75 godina, u Ozrinićima, kraj Nikšića, u porodici s petoro djece, hranile su ih tri krave i desetak rala zemlje pjeskuše.

Intervjuisao sam ga samo jednom, bio je avgust 1997, sjedjeli smo u „Šumatovcu“, asfalt se topio od vreline, Živko u debelom, bijelom vunenom džemperu, onako ispijen, tihim glasom mi je pričao o svojoj majci.

„Moja majka nikada nije zavirila u ono što ja radim. Ipak, nekada mi se čini da ona svojom bitnošću nalazi kontakt i na svoj način prati sve to. To su one nejasne duge koje se pojavljuju, koji put nenadano, u uspješnim djelima. Njoj sam posvetio i kratki film ‘Prozor’, koji je imao mnogo uspjeha na festivalima. Tu iz svakog kadra izbija osjećanje nenametljivosti koje je nosila. Ona je znala da je to u neku ruku njen film, ali to nikada nije pokazala. Čak ga nikada nije ni vidjela. Svi ostali su bili radoznali osim nje. Ja sam volio da ga pogleda, ali me je s druge strane bilo i strah. Umrla je, a film je ostao neodgledan. Poslednje riječi kada je umirala bile su: ‘Ispržite nešto toj čeljadi, crknuće od gladi’.“

Sada se vozim oko Tašmajdana, nekim razdrndanim kolima nikšićke registracije, s njegovim sinom Petrom, čuvarom Živkovog nasleđa, koji se upravo sprema da objavi Živkovu knjigu poezije „Sreće i ljubavi“. Dok stojimo na semaforu, recituje:

„Ljubavi, ti si kao šarena laža. Još u djetinjstvu su mi to obećavali. I dugo sam vjerovao da ću je imati. Nekad su mi govorili: dijete, urazumi se, još nije gotova. Nekad: donijeću ti sjutra. Opet: budi strpljiv, budi dobro. Čekao sam godinama, čekam i sad. Iako su mi jednog dana rekli da je šarena laža ustvari bundeva.“

To su Živkovi stihovi kad je imao 25 godina i još nijednu zvaničnu ženu. Pohranio ih je na nekoj polici i tu su čamili 50 godina, a nedavno ih je Petar pronašao u stanu svoje polusestre Marije, Živkove ćerke iz prvog kratkotrajnog braka sa svojom ljetnjom ljubavlju Nevenom.

Razgovaramo o prikrivenim filmskim strastima i osjećanjima dok Petar razmatra gdje će da napravi proslavu 75. godišnjice Živkovog rođenja. Slušam ga, ali me zanima koji je prvi fleš kad pomisli na oca.

„Ne po hronologiji, nego po odjeku, prvo sjećanje vezano za Živka je šamar. I sada čujem kako je pukao. Poslao me je na pijacu po sir, a ja sam donio sličice i neki autić koji sam kupio kod Cigana. Na to sam potrošio onu veliku hiljadarku. Tada sam od njega dobio prvi i jedini šamar, u tom trenutku sam shvatio da me mrzi, bio je to pogled pun mržnje. Osjetio sam tu njegovu mračnu stranu. Sve ostalo vezano za njega je divno, ali dešavalo se da bivaš sankcionisan i kažnjen ako svoju ličnost ne potčiniš autoritetu. Definitivno sam napravio nešto što nije trebalo, iskazao sam samovolju, a to se njemu nije dopalo. Na tom nivou je bio okršaj između starog jarca i malog komarca. Imao sam četiri-pet godina. Verbalni obračun sa Živkom imao sam pred njegovu smrt. U momentu kad je trebalo da biram svoj put, rekao mi je da sam neozbiljan i da ne mogu da se bavim režijom jer ne čitam dovoljno. Samo mi je savjetovao: ‘Igraj se.’

Insistirao je na tome da je moja priroda laka i lagana i da treba da se igram s cijelim životom. Tako sam bar shvatio. Tada smo šetali, on je već bio bolestan, hramao je i imali smo taj najvažniji, posljednji razgovor. Zamjerio sam mu da je sve podredio umjetnosti: “Ja bih, tata, ono od života što mi nijesmo imali jer si se ti bavio filmom”. Gledao me je duplo većim očima. Nije znao šta to znači, to mu je bilo potpuno novo i strano.“

 

Izvor: Newsweek

 

,,Pričajmo iskreno, bez uvreda, laži i spinovanja.”​

Ovaj razgovor se vodi prema Onogoštovim pravilima. Molimo, pročitajte pravila prije ulaska u diskusiju.

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Povezani članci