Jelena Đukanović: Moda kao igra i duhovna nadogradnja

Veoma rano je, zahvaljujući bakama, majci i tetki, počela da se  igra  sa krpicama i da “petlja” oko šivaće mašine, a kada je postala tinejdžerka nastale su i prve kreacije.

“Tada nije bilo velikih i masovnih modnih brendova i butika i ko god je htio da bude različit, da ima nešto posebno da obuće, morao je sam da izmisli i sašije. I ja sam to radila. U toj đačkoj, a poslije studentskoj oskudici, sa pola metra materijala mogao si da napraviš haljinu, bluzu. Možda to nije bilo tako savršeno sašiveno, ali to nije ni bilo važno jer je bila kreacija u pitanju, nešto novo, zanimljivo i samo moje. Najveći komplimenti tada bili su od drugarica koje su dolazile da im šijem i moram priznati da je bila potražnja na tržištu”, sa osmijehom priča kreatorka koja je diplomirala na Fakultetu primenjenih umetnosti, katedra tekstila, u Beogradu, a magistrirala na Fakultetu likovnih umjetnosti, na vajarskom odsjeku, na Cetinju.

Šivenje joj je u studentskim danima, priznaje, predstavljalo dobar izvor prihoda a kreacijama su bili zadovoljni svi. Posebno mušterije butika “Slon”, koji se nalazio ispod Narodnog pozorišta i za koji je šila kapute. Toliko su dobri bili da su svi planuli tako da nema ni jedan sačuvan komad, a priznaje da bi ih danas rado nosila.

Na fakultetu su dosta koristili tradicionalne tehnike tkanja i transponovali ih u prostornu tapiseriju, išli po muzejima, a Etnografski je, kako kaže, bio pravi rasadnik i izvor informacija. Od tada, a možda i ranije, počela je njena ljubav prema tradicionalnom tkanju tako da su sve njene autorske kolekcije, a do sada je više od deset, spoj tradicionalnog i modernog. Inspirisane su tekstilnom kulturnom baštinom Crne Gore i prikazane u Italiji, Grčkoj, Hrvatskoj, Srbji i Crnoj Gori.

“Ta inspircija u tom tradicionalno tekstilu se prosto sama nameće. To nam je vjerovatno u genetskom kodu i to nam je blisko. To su tehnike koje su mi fascinantne jer su na jedan način minimalističke. Fascinantno je da su se sa tako malo materijala stvarale likovne cjeline i radovi kojima se i danas u muzejima divimo i koje mogu da obiđu svijet”, kaže Đukanović koja je 2005. osnovala Studio za dizajn tekstila “Sof Sof”.

Kolekcija koja je izazvala najveću pažnju javnosti je “Bauo, skrinja paštrovska”, inspirisana paštrovskom narodnom nošnjom.

“To je bila jedna od prvih, ako ne i prva crnogorska kolekcija, a još je bila inspirisana tekstilnim nasljeđem Crne Gore. Izazvala je veliku pažnju, prikazivala se mnogo. Na osnovu te kolekcije radila sam modne haljine, dosta se djevojaka iz Paštrovića vjenčalo u nekoj od tih haljina. Ta kolekcija dugo živi i uvijek je aktuelna”, ne bez ponosa priča kreatorka koja je 2009. proglašena za preduzetnicu godine od strane Zanatsko-preduzetničke komore Crne Gore.

Kolekcija koja je njoj jako bliska je “Manine” jer je najviše skulpturalna.

“Sadržana je od šest modela koji čine kompaktnu cjelinu a opet je svaki za sebe zanimljiv. Svaki put izgleda različito, u zavisnosti od toga da li ja na lutkama ili manekenke nose modele, šta njom želim da ispričam”.

A upravo njene kolekcije, njen rad, pričaju umjesto nje. To je, između ostalog, i poenta mode - ispričati priču o nama.

“ Moda  je način života. Mi preko nje drugima govorimo o sebi. To je neverbalni način komunikacije. Tim putem sa grupom ‘Fashion intelligence’ idem već treću godinu i zajedno radimo na osvješćivanju mode, građenju modnog integriteta i ličnog stila. To je za mene  igra  i duhovna nadogradnja svega”, kaže kreatorka koja nerijetko u svojim radovima spaja modu i umjetnost i koja svoj ormar ne može da zamisli bez haljina.

Pozorišni kostimi njenih ruku djelo

Đukanović radi i kao kostimografkinja i autorka je kostima za preko 20 pozorišnih predstava, devet TV drama, sedam igranih filmova, više od 20 reklamnih i TV spotova, pet scenografija, TV serije.

“Svuda se pronalazim, jer sve je to moj teren. To što šetam iz oblasti u oblast samo daje dinamiku i raznovrsnost poslu kojim se bavim i vrlo je inspirativno. Završim jedan posao i odmah bih radila nešto drugo. Nemirnog sam duha tako da mi to dobro dođe. Možda bi mi bilo dosadno da se bavim samo jednom vrstom posla”, kaže Jelene koju će, kako sada stvari stoje, kćerka Sofija, koja je gimnazijalka, naslijediti u poslu. Geni i ljubav prema modi i tekstilu čine svoje.

Voljela bih da odem u neki japanski studio i vidim kako rade

Veliku razliku pravi između autorskih i komercijalnih modnih revija. U prvima više uživa jer “sluša” samo sebe, dok u komercijalnim revijama mora da osluškuje i glas klijenata, mada je i u njima njen pečat neminovan.

“U komercijalnim revijama moram da vodim računa i o udobnosti i nosivosti materijala, dok u modelima za izložbu ništa od toga ne moram. Pustim mašti na volju i radim po svome”, kaže Đukanovićeva.

 Voljela  bi da radi kao Vivijen Vestvud, britanske i italijanske dizajnere više preferira od francuskih, a japanski su “van konkurencije”.

“Japanci su mi jedan drugi svijet i njihovi dizajneri su van svake konkurencije. Vjerovatno u skladu sa svojom kulturom oni imaju taj poseban tretman forme i materijala.  Voljela   bih  da odem u neki japanski studio da vidim kako to oni rade”.

Ukoliko, smatra ona, kreator napravi podjelu posla na komercijalno i autorski rad, onda se od mode može živjeti. Nije lako, priznaje, ali kvalitet uvijek ispliva. Samo treba ulagati u sebe i svoje obrazovanje i voljeti to što radite.

“Zadnjih sezona primjetno je uprošćavanje krojeva što nas opet vraća na tradicionalno krojenje kada nije bilo toliko ukrojavanja i detalja. Trend je pojednostavljenje, šematizovanje i uprošćavanje forme”, kaže Đukanović.

Izvor: vijesti.me