Nikšić kroz istoriju: Knjižara braće Kavaja

Što se tiče same porodice Kavaja, ona se doselila u Nikšić 1881. godine iz Dobroskog sela nedaleko od Cetinja, kada je Krsto Kavaja otvorio mješovitu zanatsko – trgovačku radnju, koju je sa svojim suprugom Milicom, rođenom Mijušković, uspješno vodio. Ovaj bračni par je aktivno učestvovao u svim kulturno – prosvjetnim poduhvatima tek oslobođenog grada pod Trebjesom. Krsto i Milica Kavaja imali su tri sina: književnika i publicistu Marka, Iliju i Đura, knjižarske radnike.

Ilija Kavaja je rođen 1900. godine u Nikšiću, gdje je završio osnovnu školu, a zatim je u Beogradu do Prvog svjetskog rata učio trgovačku školu a knjižarsku praksu obavljao u poznatoj knjižari Živojina Rajkovića i Dragutina Ćukovića. Praksu knjižarskog poslenika nastavio je kod knjižara Špira Lakovića u Nikšiću i poslije Prvog svjetskog rata, a kada je od Lakovića knjižaru otkupio Luka Mijušković, njihovu je knjižaru vodio Ilija Kavaja i u njoj ispekao zanat, da bi 1925. godine postao njen vlasnik i zajedno sa bratom Đurom u porodičnoj kući otvorio „Povlašćenu knjižaru braće Kavaja”.

Kao dobar knjigoznalac i knjigoljubac, Ilija Kavaja je uspio za relativno kratko vrijeme da razgrana knjižarske i izdavačke poslove, tako da je njegova knjižara postala neka vrsta kulturnog centra i stekla visok ugled u Crnoj Gori i zemlji. Iz godine u godinu knjižara braće Kavaja sticala je iskustvo, na lageru imala sve važnije knjige onovremenih jugoslovenskih izdavača, pa čak i Larusovih. Braća Kavaja su vješto odabirali za izloge svoje knjižare najljepše i najnaprednije knjige izdavačkih kuća: „Nolita”, „Binoze” i dr. i tako imali bogati asortiman. Preko svoje knjižare Kavaje su plasirali knjige po mnogim krajevima Crne Gore i van nje, pomagali su biblioteke nikšićkog kraja a učenicima osnovnih i srednjih škola poklanjali su knjige na kraju školskih godina čime su stekli popularnost u narodu. Više puta je štampao kataloge knjiga sa kojima je raspolagala njegova knjižara.

Godine 1927. knjižara braće Kavaja započinje izdavačku djelatnost u kojoj mu je pomogao i bio od velike koristi Stojan Cerović, profesor i urednik „Slobodne misli”. Cerović mu je uređivao ediciju „Djela i ljudi”, u okviru koje je objavio tri knjige autentičnih crnogorskih anegdota. U toj ediciji su se našli mladi i daroviti pisci i književni kritičari poput: Mirka Banjevića („Pobune uma”, 1930), Dušana Vasiljevića („Moje pjesme”, 1930), Maksima Goranovića („Misli i pravila za omladinu”, 1930), Sime Pandurovića („Bogdan Popović”, 1931), Mirka Stanišića („Odboji pod kopljem sunca”, 1932), Saita Orahovca („Usponi”, 1933), Milovana Đilasa („Slučaj Dušana Vasiljeva”, 1933). Pored ovoga knjižara je izdala i veliki broj razglednica Nikšića.

Početkom 1933. godine, pojavili su se „Valjci”, časopis socijalne orijentacije, čiji je vlasnik bio upravo Ilija Kavaja, a urednik Stojan Cerović. U ovom časopisu koji je izlazio prve godine u šest brojeva (1933) i u dva broja naredne 1934. godine, Ilija Kavaja je napisao tri priloga („Izdavači i provincija”, „Bezidejnost naše štampe”, „Doba najveće prodaje knjiga, a najmanje čitalačke publike”).

Knjižara braće Kavaja u Nikšiću u periodu između dva svjetska rata bila je na glasu. Doduše, njena izdavačka produkacija u poređenju sa knjižarom braće Radoičić bila je neuporedivo manja, ali, ipak, značajna biblioteka „Djela i ljudi”, od 1928. godine, čiji je urednik bio Stojan Cerović (Tušina, Uskoci, 1888 – Odžaci, Hercegovina, maj 1943). Između ostalog, objavila je vrlo zanimljivu ediciju anegdote pod nazivom „Crnogorci o sebi i životu”, pod uredništvom Stojana Cerovića, profesora. Objavila je svega davdesetak izdanja, među kojima treba spomenuti ediciju „Zaslužni za otadžbinu” (Crnogorci i Hercegovci), knjige stihova u desetercu i dr. neka popularnija izdanja štampala je u visokom tiražu u 15.000 primjeraka. Knjižara je imala svoju filijalu u Pljevljima sa malom štamparijom, koja nije bila onako produktivna kao Radoičićeva u Beranama, ali je bila i ona uspješna jer je ostavila značajan kulturni trag u međuratnom crnogorskom izdavaštvu. Pogon braće Kavaja u Pljevljima radio je od 1935. godine i zahvaljujući poslovnom duhu Gojka Popovića, koji je vodio ovu filijalu Knjižare braće Kavaja i ogromnom iskustvu vlasnika, pljevaljska knjižara brzo se razvila. 

Knjižara braće Kavaja je imala ugled u zemlji i inostranstvu a o čemu svjedoči podatak da je 1930. godine zastupala Larusovu knjižaru iz Pariza. O tome je pisala novina „Slobodna misao” 22.06.1930. godine u tekstu „Francuska knjižara u Nikšiću”, gdje se kaže da je „Knjižara braće Kavaja uzela je jednu novinu za naš grad. Poznata Larusova knjižara u Parizu ustupila je knjižari braće Kavaja svoje zastupništvo. Prva izdanja su već stigla i svi prijatelji francuske knjige imaju pomenuta izdanja na izboru”.

Ono što je nepobitna činjenica je to da su nikšićke knjižare braće Kavaja i Milutina Radoičića po širenju knjiga, odnosno knjihovoj nabavci i prodaji u odnosu na broju stanovnika, držale prvo mjesto u državi. Njihovom zaslugom moglo se u ono vrijeme vrlo brzo doći do novijih i naprednijih djela iz oblasti nauke i filozofije, književnosti i politike tog vremena. Ono što je sigurno je da je knjižara braće Kavaja bila najbolje organizovana knjižara u Zetskoj banovini.

Pored značajnih i razgranatih knjižarskih i izdavačkih poslova, Ilija Kavaja uzeo je vidno učešće u društvenom, kulturnom i prosvjetnom životu svoga grada. Odmah poslije Prvog svjetskog rata, u vrijeme društveno – političkih turbulencija i opšteg kulturnog mrtvila, sa grupom mladih radnika zanatlija i službenika 1919. godine osnovao je kulturno – umjetničko društvo „Milutinović”, sa muzičkom i dramskom sekcijom koju je čno vodio. Nakon Obznane iz 1920. godine kada je vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca zabranila rad Komunističke partije Jugoslavije i prokomunističkih sindikata, te suspendovala razna radnička i ustavna prava i Zakona za zaštitu države iz 1921. godine za društvo „Milutinović” su nastali teški dani i moralo se ugasiti. Poslije gašenja ovog društva, Ilija Kavaja, sa nekoliko istinskih ljubitelja knjige, nastoji da oživi „Društvo nikšićke čitaonice” čija je djelatnost bila prilično zamrla, ali je zahvaljujući njemu ponovo vaskrslo i u predratnom vremenu odigralo nezamjenljivu ulogu u širenju knjige i kulture uopšte. Osnovali su inicijativni odbor, prikupljali priloge i članarinu i preko lista „Slobodna misao” pozivali građane da prihvate i podrže ovaj plemeniti poduhvat. No, sve je ostalo samo na plemenitoj zamisli, vremena su još bila teška i opterećena brigama.

Kada je 1924. godine započela izgradnja doma radničko-zanatlijskog udreženja (zgrada pozorišta) u Nikšiću, sva tri brata Kavaje bila su među pomagačima izgradnje ovog objekta. Po zavreštku njegove izgradnje, oni su zajedno sa Stojanom Cerovićem, angažovali glumca Mihaila Kovačevića, poznatog dramskog umjetnika i direktora drame novosadskog pozorišta, za rukovodioca i reditelja tek osnovane dramske sekcije pomenutog udruženja. Izgradnja doma sa modernom pozorišnom dvoranom, okupljanje dramskih amatera i jednogodišnji rad Mihaila Kovačevića, utemeljili su scensku umjetnost u Nikšiću, čiji je nosilac kasnije bilo gradsko amatersko pozorište. Čak su i braća Ilija i Đuro uzeli aktivno učešće u radu pozorišta pa je tako prilikom proslave pedesetogodišnjice oslobođenja Nikšića od Turaka 1927. godine Ilija Kavaja nastupio kao nosilac glavne uloge u Nušićevoj drami „Knez Ivo od Semberije”.

Kada je Stojan Cerović, 1934. godine pokrenuo akciju za razvoj i unapređivanje turizma u durmitorskom kraju, Ilija Kavaja ga je svesrdno pomogao i prihvatio se dužnosti sekretara novokonstituisanog društva „Durmitor”. Pored toga uzeo je učešće i u radu direkcije zbornika „Durmitor, njegove ljepote i prirodno bogatstvo” i ono što je posebno vrijedno pomena a to je da je poklonio društvu plac na kome je sagrađen planinarski dom „Durmitor”.

U periodu 1926-1942. godine bio je član i sekretar sreskog odbora Društva Crvenog krsta u Nikšiću i u toj organizaciji aktivno sudjelovao u pribavljanju materijalne pomoći za nikšićku sirotinju. Radio je na prikupljanju pomoći konfiniranim španskim interbrigadistima u francuskom logoru Girs. Za vrijeme italijanske okupacije Crne Gore, 1941-1943, Ilija Kavaja bio je interniran u jedan logor u Albaniji. Poslije Drugog svjetskog rata, Ilija Kavaja je neko vrijeme radio u izdavačkom preduzeću „Narodna knjiga” na Cetinju, a zatim u privrednim organizacijama u Nikšiću. Umro je 1975. godine u Nikšiću.

Autor: Boško Roganović