Zaboravljenim stazama: Bezuje

No, prije nego što uskočismo u vremeplov, ukrcasmo se u našu malu ,,galiju’’ i zaplovismo uz okomite Bezujske strane. Probijali smo se kroz niske, guste šume, koje jesen bješe počela lagano razodijevati. Kliznusmo niz most braće Gagović i kotrljasmo se uz put u obliku slova Z, koji je duboko urezan, kao kakav ožiljak planine. Čarolija uskovitlanog opadajućeg lišća, koje se igralo po asfaltu, nošeno blagim povjetarcem, skoro neprimjetno nas dovede pred veliki znak na kojem pisaše Bezuje.

Čim uđosmo u selo, tišinu ispuni graktanje svraka. Najavljivahu seljanima neočekivane, ali dobrodošle goste . Ugodno se razbaškarilo selo na velikoj čistini, omeđenom s jedne strane planinom,a s druge kanjonom Komarnice. Selo je, kao kakav vojskovođa, predvodila crkva, smještena na samoj ivici kanjona. Ona kao da je okupjala kuće u juriš ili je samo  željela da skupa preskoče kanjon.

Uvijek nas neka nevidljiva sila, odvuče pred dom divnih ljudi. Tako je bilo i ovoga puta kada se nađosmo pred kućom nasmijane Radojke Gagović. Ugosti nas dražesna Radojka u svojoj, besprekorno čistoj kolibi i počasti sokom i kaficom. U goste joj je došao komšija, Novo Bošnjak. Kažu da se u selu svi obilaze i druže, ali da ih je sve manje i manje. U svakoj kući po jedan ili dva ,,roba’’. Sve skoro same udovice, momci od šezdeset, sedamdeset ljeta i poneki domaćin sa domaćicom . Poče Novo naglas da nabraja jednog po jednog. Kada ih sve sabra ispa ih dosta. ,,Eto ih ti Novo silu nacuka’’, šaljivo će vedra Radojka. Ipak, selo odakle su Gagovići, Bošnjaci, Bajovići, Vračari, Taušani i Pantovići, 30-ak stalnih stanovnika, blijeda je slika onoga koliko ih je nekada bilo.

Radojka nas zabavljaše šaljivim pjesmicama koje su sastavljali nepoznati umjetnici nakon kakvog seoskog događaja. Kada se jednom prilikom zapalila škola, nasta ova pjesmica : ,,To bijaše ’73. Jak vjetar s istoka naleće, zapali se bezujačka škola od velikog vjetra i đavola. Jadni Srđa trči, neće da se skrasi, samo sliku predsjednika da spasi.’’  Novo nam pokaza kuda su se nekada pružali katuni u planini na kojoj već 20 godina niko ne izdiže. Odavno je navikla planina na svoju golotinju jer ljudi davno posjekoše šume. Zato ni ona ne ostavi njima nijedan izvor. Ipak, oni se snađoše tako što su skupljali kišnicu u gustijerne . Od prije koju godinu imaju i gradski vodovod, ali čini se kao da im je najmiliji onaj način na koji su se već navikli.

Kada krenusmo put crkve pridruži nam se čupavi kompanjon. Samo što on ne krenu zbog radoznalosti, poput nas dvije, već zbog igranja i maženja. Bješe to ogromni šarplaninac, čije moderno ime ne zapamtismo, već ga prozvasmo Šapina.

Prateći Šapinu, koji nas strpljivo čekaše svaki put kada zapesmo uz brdo, izađosmo na vrh na kojem je prvi i jedini pivski serdar Miro Gagović sa Bezujanima i tri Dubljevića ,1887. godine podigao  hram posvećen svetom Nikoli . Prkosno je izdržala crkva udare topova, gromova, zemljotresa, neumitnosti vremena… pa  dočekala i  obnovu 1989.god. Zastrašujući je  omamljujući pogled od crkve put skoro vertikalnih litica kanjona. Jedva ugladasmo tanku prugu vode na njegovom dnu. Postidjesmo se našeg straha, kada pomislismo kakav je junak bio graditelj hrama, serdar Miro, nekadašnji perjanik knjaza Danila, komandant Planinsko – pivskog bataljona.

Povede nas Šapina dalje do starca Radomira Gagovića. Odmaraše Radomir na visokoj stolici na tremu svoga doma u društvu supruge Milke i komšinice Milosave. Tijelo ga možda pomalo i izdaje, ali um mu je bistar kao u dječaka,a ni  na sluh se ne može požaliti. Njegova priča bješe kao da čitaše iz neke knjige.  Baka Milka je  pripomagala gdje bio on zastao,dok su njene vješte staračke ruke plele tople naglavke.

Tada nas đed Radomir povede u vremeplov. Poče od prvih doseljenika Gagovića, koji u Pivu dođoše iz čuvenog Soko grada, po nekoj priči kao jedna grana Sokolovića, a po drugoj nastaše od Rudjica, koji su porijeklom sa Kosova. Bilo kako bilo, u samo Bezuje se skrasiše prije oko 500 godina. Iz toga vremena još se drže oburdane zidine prve  tada sagrađene kuće, u kojoj bješe pekara iz koje se gonio hljeb majstorima koji su gradili Pivski manastir.

Bježahu od Turaka, ali Turciih  ipak sustigoše i svoj jaram udariše. Kada se jaram  više nije mogao podnositi, odlučiše da proćeraju osvajače. Po nalogu Lazara Sočice napraviše “galiju”, kuću na saonama, spustiše se niz brdo i u dimu nastalom od pucnjave, provališe vrata na karauli, a iznenađeni Turci se predadoše. Tako se ovim krajem prvi put, a možda i poslednji, provoza jedna galija. Razvališe karaulu do temelja, da joj se trag zauvijek zatre, a sve što svjedoči da je ona tu nekada bila, jesu priče, pjesme, istorija, naziv mjesta na kojem je nekada stajala – Krsla i  kamen, ukrašen turskim pismom, koji je ugrađen u Radomirovu kuću.

Ne pričasmo samo o junacima i davnašnjim vremenima, već i o onim nedavnim, kada je selo vrvjelo od ljudi i stoke. Kada se krvnički radilo , a momački veselilo. Kada su ljudi bili zadovoljni sa malim, prije nego poželješe više i odoše putem niz planinu,dok stari ostaše da čekaju poziv kada će se preseliti, ne dalje, nego do crkve Sv.Nikole. Baka Milka napravi pauzu u pletenju i reče: ,,Gaveljaćemo ovako dok ne dobijemo taj poziv. Ko će prvi, nikad se ne zna.”

Neumorni Šapina nas je veselo pratio do drugog najznačajnijeg utvrđenja svakog sela-škole. Bijela zgrada se uzdigla na uzvišenju, taman naspram brda, koje je krunisala crkva. Ova dva predvodnika sela su se isticali, kao bezujski zaštitnici, izdignuti  iznad kućeraka, koji su se šćućurili u uvali. Jedan je predvodio vjeru, a drugi znanje. Rekoše nam da je sagrađena 1924.godine. Na prvom spratu je trulila računaljka, okružena drvima koja je učitelj spremao za furunicu. Na drugom spratu zatekosmo mlađanog učitelja Vladimira iz Plužina, koji je svoj radni vijek započeo u septembru, podučavajući dva učenika četvrtog razreda.  Kada njih isprati na dalje školovanje u junu, zatvoriće se školska vrata možda i zauvjek jer u selu više nema prvačića.

Kada poslednje zrake sunca “zapališe” žute i crvene boje jesenjih odora prirode , nevoljno se rastasmo sa vjernim kompanjonom, Šapinom. Cvilio je veliki, dobroćudni pas kada ga ostavismo kod komšije Nova. Ostavismo za nama selo, pruženo između crkve i škole, za koje smo ubijeđene da nije dobilo ime, kako kažu, po nekadašnjim brezama ili po bezvođu, već po divnim i prijatnim stanovnicima, ljudima “bez uje”. 

    ANA DRAGIĆEVIĆ I JOVANKA KOMNENIĆ