Zaboravljenim stazama: Bogmilovići

Na tom putu, u stopu te prati usnula ravnica Zete i suncem okupane svete grede. Dok se graška znoja kotrlja niz leđa, a kamenje pršti pod cipelama, uporno koračaš ka blaženoj svjetlosti na vrhu brda, gdje se u kamenoj dolini uklesalo selo Bogmilovići.

Približavajući se selu zamišljaš kako je tuda možda prolazio nečiji sin i krupnim koracima žurio da obiđe staru mati koja ga je čekala kraj toplog ognjišta, dok joj je u pletenoj vreći nosio šećer u kockama na dar. Danas ima više pepela nego vatre na tim ognjištima. Kamen stanac koji se ugrađivao u ognjišta i koji se nosio prilikom preseljenja jer se vjerovalo da u njima žive duše predaka i duh zaštitnika kuće, ostao je hladan i nepomičan. U ovom selu više niko ne stanuje sem možda Bog po kome ono dobi ime.

Ne tako davno, u nekoj zimskoj noći, kuljao je dim iz 32 dimnjaka, stvarajući oblak jedinstva među bratsvom Milunovića, Boškovića i Perovića. Dok su jednoga jutra, na neku svetu nedjelju, zvonila zvona crkve Male Gospojine, prve saborne crkve u Pješivcima, pozivajući mjestane na službu. Poslednja je održana ‘54-te. Otada je njeno zvono zamrlo. U njenoj blizini, nalazi se stara škola sazidana 1897. godine. Postoji sačuvano pismo upućeno dvoru na Cetinju da se obezbjedi furuna, globus i računaljka kako bi počela sa radom škola. Ona je opismenila 3 sela: Bogmiloviće, Vitasojeviće i Selišta. Njeno zvono je zamrlo ‘80-te.

Iako po zvaničnom popisu ovo selo ima nula stalnih stanovnika, ipak zatekosmo veselu ekipicu lovaca koja se redovno okuplja i dolazi da provjetre kamene kuće svojih prađedova i presude nekoj divljoj svinji. Njihov smijeh, pucanj, lovački lonac i priče čine Bogmiloviće živim. Simpatični lovac Slavko nas povede kroz selo pokazavši nam sve njegove znamenitosti s posebnim osvrtnom na dolinu Naćvice koja je prehranila mnoga usta.

U ovom kršovitom kraju, jedino u plodnim Naćvicama je nekada bilo polje kukuruza od kojeg su hleb pravili seljani iz dva sela. U njima su smještena dva ubla, donji i gornji Kladenac gdje su se sastajali putevi iz četiri sela, a za koji je vezana neobična anegdota. Pričaju da su se kraj ubla slučajno našli svatovi koji su dolazili iz dva prvaca kada je pred njima iskočio zec. Ugledavši zeca, jedan od svatova zapuca no ne ubi zeca već čovjeka. Nasta panika te svi povadiše oružje, te se međusobno poubijaše. To mjesto se zove svadbarsko groblje i kažu da se na jednom kamenu mogu vidjeti obrisi uklesanog zeca. Tu anegdotu nam ispriča Dejan Milunović koji je do nedavno bio poslednji stalni stanovnik Bogmilovića.

Držao je 90 koza i devet pasa pa je dugo, kaže, bio 100-ti na večeri jer je mogao da večera tek kada sve njih namiri. Ali posao ga odvede iz ovog Bogu milog kraja kojeg su mnogi ostavili, a nikada zaboravili. Pamte Bogmilovići teška vremena, kada su Italijani cijelo selo ogradili žicom o čemu svjedoče ostaci njihove crkve koju bijahu tu sagradili. Pamte glad, rat  i bespuće. Pamte da su zajedničkim snagama ‘77. izgradili uzani makadamski put uz brdo koje se zove Strana i da je prvo auto tada izašlo u selo. A onda su svi tim putem niz Stranu otišli i mnogi se nikada nisu vratili.

Kamene međe, obori, kućišta, zarasle staze ostaše za nama tog februarskog dana i tek tada shvatismo smisao Šantićevih stihova :

 ,, Ostajte ovdje! …Sunce tuđeg neba,

    Neće vas grijat ko što ovo grije.

    Grki su tamo zalogaji hljeba

    Gdje svoga nema i gdje brata nije…

    Za ove krše sve vas, sve vas veže

    Ime i jezik, bratsvo, i krv sveta… ”

                        Ana Dragićević i Jovanka Komnenić