Zaboravljenim stazama: Ljeskovi Doli i Jelina pećina

U njemu su popadale kuće od tesanog kamena. Na kapiji groblja, mala metalna ptica, koja kao da je krenula da i ona odavde odleti. Zaraslo je malo polje u Ljeskovim Dolima. Ovdje nijesu mirisale smokve i zrelo grožđe, kao u Donjim Pješivcima, već je mirisalo na glad i rat. Njihovi saplemenici ostali su u dolini, dok su ostali pošli u planinu Budošku da isčupaju iz kamena parče plodne zemlje.

Tri kilometra makadamske staze vodila su do kuće u šumi u kojoj je još plamtjelo neugašeno ognjište. Uzorana bašta, popločani ulaz ispred štale, cviljenje dva svezana kera… odavali su sliku da u ovoj kući živi neki vrijedni domaćin, ali na vratima nas dočeka omanja, suva, povijena starica sa crnom maramom na glavi i smotanim cigarom u desnoj ruci. Brzim pokretom skinu maramu kada ugleda goste. Čkiljila je u nas dok smo se približavali. Lice joj je bilo iste boje i nabora kao svog toga kamena koji je okruživao i kao što voda izdubi kamen, tako su njoj lice izbrazdale suze, prolivene za sedmoricom braće koje je izgubila. Bila je to Milka – Seka Banjević, stara plemenita Crnogorka, kakve se više ne rađaju.

,,Uđite čeljadi da vidite kako se mučim ko Isus na vješala’’, reče nam na kućnom pragu i pokaza rukom da posjedamo za sto. Odvažna starica, malo se uspravi, pa reče : ,,Sad ćemo da popijemo po rakiju. To je običaj u našu kuću, pa ćemo da popijemo kavu, pa da doručkujemo.  Mi nijesmo naučili da ljudi dode, pa da idu ko iz pećine.’’ Drhtavom rukom nasu čašu loze i nazdravi stojeći milim gostima. 

Upitasmo je koga ima u selu, na šta  ona grubim hrapavim glasom izgovori: ,,Ja, ova japija, ođe živim i sestra mi u sobu koja je samo živa. Otišla je od živaca i ne može na noge. Izgubila sam roditelje, pa sestru najstariju, sedam brata i bratanića.  Meni je 78 punija godina. Ova mladica. Neće stan da mi daju tamo na oni svijet, pa sam ljuta. Dok sam mogla divno mi je bilo,  ali vidite čeljadi, sve kako sam starija i kad mi pane na ’m koliko je ođe života dato i koliko me jada ubilo, najvolija bih da ođe umrem. Tako će možda i bit’, ali božjoj sudbini ne mogu ništa, a kad krepam neće znati niko, no ću zasmrđet’, ali šta ću kad sam sama.’’

Milka je kao prava crnogorska virdžina ostala da čuva kuću nakon što joj je i poslednji brat umro prije godinu dana. Ostavila je mladost i život u ovom kršu u kojem ni dan danas nema struje sa lošim makadamskim putem, koji niko zimi ne čisti.  Ona i sestra joj Dara nemaju nikoga. Svi kućni poslovi, briga oko bolesne sestre, klanica, bašta, sijeno… palo je na njena povijena staračka leđa, kao teško breme sa kojim se ona junački nosi.

U njen bistri um urezali su se brojni datumi, stihovi, narodne poslovice. ,, Ako je preša mrijet’, nije kopat, no da naložimo kavu da pečemo.’’ Sjede kraj šporeta u stolovaču, koju joj je brat napravio, ubaci drvo, pa isuka kesu krdže :,,Pušite li? Ja bih u crkvu zapalila! No nemam koliko bi pušila.’’ Smota cigar duvana, pa započe : ,,Sve sam ođe živjela. Otkako me đavo dao na ovi svijet. Brojna je naša familija bila. Majka je zatekla ’25-te troje pastorčadi i nas devetoro rodila. Stara nam je kuća pala i opljačkana dolje bila. Ne može se čaružina ( lonac,sić) ostaviti da ga lopovi  ne ponesu. Ovo je bila kuća Radovana Vučinića, te su mu sinovi narodni heroji. Dva puta je gorjela, mi smo samo zidine kupili. U školu sam išla u Bijele Poljane. I danas mi se čini  padam niz neke smetove do škole. Bilo 60 đaka. U svaku ovu uvalu je ljudi bilo. Ni  200 metara nijesi moga’ proći da ne sretneš čeljade. Danas niko. Kažite čeljadi đe živi Milka Banjević u ovu pustaru. Nikad ođe čistač doša’ nije! Ja od sto godina ne mogu izić do te bistjerne da donesem kilo vode kad zapane snijeg. Ođe je Bog reka’ doviđenja! Vama Bog pomoga’, pa vas molim, kad je Bog da ‘este došli, a vaša će se vjerovat’, učinite kad pane snijeg nek ga ćušnu sa te putljage.’’

Održa Milka  predavanje iz istorije i georafije. Nekada su svi Pješivci živjeli  u dolini, kasnije su neki naselili planinu Budoš. Na području Ljeskovih Dola, Jeline pećine , Rudina i Oranog Dola, živjelu su Banjevići, Vučinići, Mrvoševići, Dragićevići, Lješkovići, Magovčevići i jedna kuća Vujovića. Banjevići, Vučinići i Mrvoševići su bili jedno bratstvo i došli su svi iz Paprati, pa nam ispriča zanimljivu anegdotu :,, Ova tri bratstva su bili jedno i prezivali se Vučunovići , pa ih je neka zla žena razbratstvila. Ova zla druga bila je iz Cuca. Bila kastigulja nekakva… šta sramotnom na um pane neće nikome. Bio jedan momak, te je zida jednu među, a ona okrši kupinu te ima one igle, pa sve izgrebi po licu, pa se okrvavi i naljezi kraj muža ,,aj lele, aj kuku’’, on joj pita šta joj je, a ona na rođenoga mu sinovca, grob joj se propa’, ona mu reči da je silova’. A jadni sinovac naiđe kraj strica te nazovi ,,dobro jutro striko’’, a on njemu ,,ne dobra ti sreća sramotni krvniče’’, dokopa naku zipu i ubij ga na lice mjesta. Ondar je na tu kastigulju bačena gomila, sve koliko je svijeta bilo, kamen po kamen na nju živu i dan danas se zove gomila na Paprati. Tade je moj prađed pobjega u Ljeskove Doli.’’  

Hipnotisano smo slušali staricu koja je pričala razne anegdote, recitovala nam stihove o Radoju Kontiću, kojeg je kralj Nikola osudio na smrt na Orani Do, ali ga kraljica Milena spasila. Dođosmo i do ’43. godine kada je hrabru četu partizana zadesila zla sudbina u Budoškoj pećini, koja se nalazi nedaleko od Milkine kuće. Čim je pomenusmo, uspravi se, pa poče da recituje :,, Za Budošem visokijem, u klancima vrletnijem, pećina se jedna krila, to je ratna kuća bila, tri mjeseca i po dana, jednoj grupi partizana.’’

Niko nije poznavao staze i bogaze Budoške, kao tri brata Lješkovića:  Ilija , Radosav i Blažo. Loveći jednu kunicu Radosav otkrije pećinu. U nju su ubacili dosta drva za ogrijev, donijeli ćebadi, brašna, mesa i ostalih potrepština. Ulaz u pećinu je bio mali, dok je od ulaza do dna bilo 5 – 6 metara, pa su napravili drvene skale. Njih 16 ilegalaca, partizana se tu skrivalo. Zima je bila strahovita. Kada im je prifalilo hrane, odlučili su da se spušte u Međeđe i pribave nešto stoke. Uspeli se uz brdo Kupić do pećine, ali snijeg je prestao da pada i ostali su tragovi. Četnici su ih otkrili. Nijesu mogli uz drvene skale izaći iz pećine nego jedan po jedan. Kako je koje izlazilo, ubijali su ga. Tijelo Jagoša Kontića zatvorilo je prolaz. Ostali su morali da se predaju. Tada su poginuli dvojica braće Lješković, Ilija i Blažo, dok je treći Radosav  teško ranjen, zatim  Jagoš Kontić, Milena Baletić  i Vojo Nikčević.  Ostali su odvedeni u zarobljeništvo. Neki su uspjeli da uspješno pobjegnu, dok su neki tokom bjega ubijeni. Radosav je pobjegao iz bolnice i zaliječio rane.

Vrijeme je brzo odmicalo uz Milkine priče. Teška srca smo se od nje rastali. Ta neobična starica nas je duboko ganula. Obećasmo joj ponovni susret, pa se zaputismo kraj kuća Magovčevića,  koje su u izmaglici izgledale, kao napušteni grad  kroz koji su se bezbrižno gegale dvije Milkine krave. Pođosmo u potragu za Jelinom pećinom u koju je neka Jela spraćala ovce. Jedva smo je pronašli, skrivenu u šikari kojom nije ni kozja noga prošla decenijama. Grotlo pećine, kao da je otvorilo usta i hvatalo poslednje udisaje vazduha prije nego zauvijek potone u zemlju.

Dan je bio kratak, pa nijesmo imale dovoljno vremena da potražimo i Budošku pećinu. Prođosmo u Lisić Do kraj kuća Dragićevića do ubla zvanog Vodotuš u kojem su se ogledale krševite stijene. Težak je bio život u dolinama, opasanim kamenom, kao ljutom stražom. Gledasmo oburdane zidine, zarasle njive, dok je svuda naokolo carovala tišina.

Jedini posjetioci ovoga kraja su lovci, mada ni njih nije bilo toga dana. Odlučismo da se popnemo na Lisičku glavicu sa koje nam se među plavetnim daljinama, ukaza bijela tačka manastira Ostrog. Vidjeli smo Kljaića Do u kojem prebrojasmo nekoliko ozidina. Sve je gora ponovo osvajala. Popesmo se pogledom do Kupića i zamišljasmo četu promrzlih partizana koji su tuda prolazili do pećine. Ćutke smo posmatrale silovitu prirodu stare Crne Gore sa toga kamenog postolja.

Veče je polako tamnilo. Makadam je pucketao kada ugledasmo grupu puštenih konja. Jednog nazvasmo Ćetalj zbog bijelog cvijeta na glavi. Rekoše nam da ih ima puno puštenih u ovom kraju. Smrkavalo se kada dođosmo pred kuću oficira crnogorske vojske Novice Mrvoševića, koji je dao svoju zemlju da se napravi seosko groblje gdje i on počiva. Kažu da su ljudi nekada ginuli dok su mtrve nosili kroz snjegove i krš do groblja u Bogetićima. 

Vrata nam otvori gorostasni praunuk Žarko. Kaže da uživa u samoći. ,,Smeta mi kad ko dođe, ali posjedite vi još malo, a onda idite’’, kroz smijeh nam reče vedri Mrvošević. Slikasmo ga kraj slike prađeda Novice, koji je živio 106 godina, pa mu poželjesmo istu sudbinu.

On, zajedno sa dvije sestre Banjević i troje Banjevića preko brda su poslednji čuvari Budoške planine. Najmlađi je sa svojih 72 godine. Zapitasmo se da li će iznad Budoša jeknuti gavran  kad se poslednji čuvari planine presele u malo groblje na čijoj kapiji stoji zarđala metalna ptica, koja kao da želi da odatle odleti.

               Ana Dragićević i Jovanka Komnenić

     Sve tekstove možete naći na blogportalu STAZAMA.ME