Zaboravljenim stazama: Tunjevo

Zvuk starog mosta, koji zaškripi pri prvom koraku se dugo pamti, kao i ono prijatno ljuljuškanje koje tako brižno izvodi. Peklo je junsko sunce u kotlini, pa  zrikavci zasviraše svoju jednoličnu melodiju. Ugledasmo zrele džanje kako se žute na kraju mosta, pa pohitasmo da nam njihov sok ugasi žeđ. Na tom mostu osjetismo glad, pa poželjesmo da zabacimo udicu, koja se još drugačije zove tunja, po kojoj Tunjevo dobi ime.

Ipak, nevješti ribolovci se odlučiše za ribu koju je ulovio Bobo Radulović, vlasnik konobe “ Svera”. Nekada se spremala riba u starom mlinu, koji je sagradio njegov đed Radule Radulović, a danas se kraj njega sagradio prijatni ambijent sa drvenim klupama i pogledom na kupalište u kojem se, toga dana, rashlađivahu djeca. 

Bobo kaže da planira da osposobi đedov mlin, ispred kojeg se, ne tako davno, čekalo po 10 dana da se dođe na red. Natovareni konji i magarci su tjerali repovima muve, dok su njihovi vlasnici zbog dugačkog reda, bili prinuđeni da ih oslobode tereta, te da rade u selu za hranu i smještaj dok ne bude red da se njihovo žito melje pod žrvanj. Postojala su još dva mlina. Onaj  iz 14-og vijeka, koji je pripadao Crnojevićima od kojeg postoje samo zidine i zadružni mlin u blizini mosta.

Uskom asfaltnom trakom pođosmo do šumice čempresa u čijem hladu počinusmo na klupi, koja je izgrađena u čast Svetog Vasilija Ostroškog.

Kažu da je svetac najprije boravio u Milić pećini, koja se nalazi u brdima iznad sela, prije nego što je počeo graditi nikad završenu keliju pod gredom kod Drenoštice. Prilikom prelaska u Drenošticu odmorio je pod starim brijestom, koji se nekada nalazio na mjestu na kojem su mještani sagradili klupu. 

Čempresi su podignuti u čast velikog guslara Petra Perunovića Peruna, čija bista stoji ispred te klupe. Perunovu skulpturu je radio skulptor Mirko Mrkić, koji za nju nije tražio novac, već samo flašu pješivačke rakije  i niz smokava. Perun je bio učitelj, patriota i guslar, koji je prvi na ovim prostorima snimio guslarsku ploču. U Americi se susreo sa Nikolom Teslom, guslao je pred njim, dok su slavnom naučniku tekle suze niz lice, pa mu je kasnije posvetio pjesmu pod nazivom ,,OdaTesli’’ i poslao svoju prvu gramofonsku ploču, koja je sadržala 4 epske pjesme. Guslao je Perun i na dvoru knjaza Nikole, u vojvodskoj kući Nenadovića, u Austriji, iako je tamo bio nepoželjan zbog antiaustrijskih pjesama. Gostovao je u Sofiji, Parizu…

Perun iako slavan, uman i lijep, nije se ženio, pa kako nije imao potomaka, njegova kuća je zarasla u puzavicu, a drača prepriječila put do nje. Pred kraj života vratio se u svoj kraj siromašan jer je sve zarađeno volio da razdava, a  teško je onesposobljen i ranjavan u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Život je završio u rijeci Zeti  1952.godine, no njegovo slavno ime čuvaju bratstvenici od zaborava.

Prođosmo dalje pored malog seoskog groblja sve do rijeke. Na svakom koraku pratili su nas opojni mirisi mediterana. Imate  osjećaj da ste na kakvom primorskom selu jer nema voćke koja u ovoj toploj dolini ne uspijeva,počev od limunova, preko kivija, smokava, pa sve do trešanja, jabuka i džanja, a žbunje oleandera razbija beskrajno zelenilo. Poželjesmo da te mirise spakujmo u parfemsku bočicu i nosimo, kao amajliju, oko vrata.

Put nas dovede pred kuću u kojoj živi jedna prava enciklopedija, upakovana u tijelo skromne, ali mudre žene. Beba Perunović Perišić lijepo besjediše o Tunjevu jer je vrsni poznavalac njegovog nastanka, istorije, ličnosti, legendi i anegdota. Iako je naše dosadašnje iskustvo pokazalo da žene ne znaju baš mnogo o svojim selima, Beba nam je dokazala suprotno.

Ona provodi svoje penzionerske dane u društvu muža, sina, snahe i unuka i ne bi nikada mijenjala tople tunjevske večeri za bučne, gradske. Uz domaći sok od ribizla, pričaše nam o selu, koje je nekada bilo puno Perunovća, Pajovća, Backovića, Rosandića, Radulovića. Nekada je bilo 30-tak kuća punih čeljadi, danas mnogo manje, ali ipak selo živi jer se đedovina ne zapostavlja. Kazivaše nam o vremenu kada su kloparali mlinovi i kojim je tada prolazio i kralj Nikola. O Peku, guslarevu bratu, koji je pravio vode širom Pješivaca i svakoj kući u Tunjevu dao da bez pare i dinara posadi koju god voćku su htjeli.

Pomenu brojne izvore koji se slivaju u Zetu, pa zaduži sina Draška da nas povede do Dobrika, koji je napravio najhladniju dolinu u toj vreloj kotlini. Do izvora vode dva putića, a mi prošetasmo niz oba. Čak  i onim skrivenim do kojeg se dolazi zaraslim stazama kraj obrasle Perunove kuće. Na tom mjestu gdje žubori hladni Dobrik, šipražje je napravilo tunel kroz koji ni najuporniji zraci sunca ne mogu da probiju. Prijala nam je ta hladna oaza, kako nama, tako i Draškovom psu, koji umoči šape. Pođosmo dalje do skrivenih plaža, koje su spas od vrelog ljeta, pa sve do obnovljenog seoskog doma, koji treba da nosi ime po Mari i Simu Radulović koji su strijeljani ’43.godine.

Toga dana smo prvi put istinski počele da upoznajemo Tunjevo, iako smo više puta ranije u njemu boravile. Ovo najmanje nikšićko selo uvijek ostane nedorečeno i ko jednom čuje škripu starog mosta i vidi igru vilinih konjica nad usnulom Zetom, taj mu se opet vraća na još po jednu neispričanu priču.

    Ana Dragićević i Jovanka Komnenić