Zaboravljenim stazama: Vraćenovići

Staza, koja se lomila pod težinom vozila, vodila je do i kroz  jedno seoce koje se raširilo uz džadu, bitišući kraj  nje i ispraćajući niz nju one koji se nikada ne vratiše. Svratismo u Vraćenoviće.

Mnogo je načina da se neko oduži svom rodnom mjestu  – djelom, pjesmom, pričom …  Ovom bezvodnom Oputno Rudinskom kraju  najveće dobro učinili su oni koji su pravili vode ili čatrnje, kako ih ovdje zovu. Zato se uz asfalt nije načetilo visoko drveće, već vode – zadužbine da se na njima okrijepi putnik namjernik. Svaka skoro kao da je zakoračila na put voljna da ponudi vodu iz dubine svog srca.

Uđosmo u selo oivičeno sa desne strane Đurđevim brdom, koje kao da je nastalo tako što je priroda pažljivo slagala  ogromne kamene ploče. Uz padinu brda visoko se popele kuće, skoro do susjednog sela. Sa lijeve strane se pružahu livade i šumarci, rijetki kao kosa starca. Svetost Lazareve subote ne narušavahu ni vozila, ni mašine, koje su popravljale put od Petrovića do Vraćenovića.

Kraj puta bijahu kafanice i restorani koji stresahu zimsku učmalost i spremahu se za doček gostiju. Mi se pak zaustavismo kod zgrade doma u kojoj se nekada iskupljalo na sijela, davale se priredbe, pozoršne predstave… Bio je to  dom KUD-a “Napredak”, koji je nastupao širom bivše domovine. Danas  se tu smjestila kancelarija mjesne zajednice i prodavnica.

Davne 1904.godine iguman manastira Kosijerevo, Gerasim Vujović, podiže prvu školu u svom rodnom mjestu. Zgrada škole 100 godina kasnije  je obnovljena i danas je u njoj smješten vrtić. Radoznalo zavirismo kroz dekorisane prozore, nasmiješismo se Diznijevim junacima, koji nestrpljivo čekahu dječicu. U njenoj blizini zub vremena glođe zgradu u kojoj je 1942.godine održano savjetovanje vojnih i političkih rukovodilaca Crne Gore, Boke i Hercegovine.

Stanovnici Vraćenovića ne dozvoljavaju da se zaboravi slavna istorija. Nova škola, sagrađena prije šezdesetak godina, nosi ime osnivača prve partijske ćelije na ovom prostoru, Jovana Gnjatovića.

U njenom dvorištu počinusmo u hladu spomenika čiji je futuristički izgled odavao da je iz doba komunizma. Na njemu su uklesana imena žrtava fašističkog terora. Tridesetogodišnje crte lica narodnog heroja Veljka Aleksića zauvijek su okamenjene u bisti u blizini spomenika, a drveće kao da otkriva samo dobronamjernima spomenike Vladu Komneniću i Radovanu i Milanu Papiću.

Bijela, makadamska staza, koja je prošarala tek ozelenjele livade, povede nas u zaseok Mokri do. Magijski nas je privlačila  neobično velika kula, ispod koje se pružao, kao dlan ravan do, po kome zaseok dobi ime. U velikoj kuli zatekosmo omanju prijatnu  staricu  Bosu.Odmah nas osvoji  njen osmjeh i dobrodošlica. Dok se kuvala kafica, baka Bosa nam reče da se ovaj kraj zove i Komar do jer u njemu žive sve sami Komari, ali da smo mi nabasale pravo na jedinu kuću Baćovića  i to vojvodsku kuću.  Za tu kuću se zna da je nekada pripadala  Turcima.

Baka nam je pričala o slavnim precima, o nekadašnjim običajima… o tome da je njena prasvekrva Marica školovala dva Petra, Baćovića i Komnenića, koji su kada je počela podjela na partizane i četnike, otišli na različite strane, ali su se tajno sastajali, te sačuvali narod da između sebe ne zaratuje.

Možda bi se nama prolaznicima učinilo da je selo ipak prilično živo, ali baka Bosa kaže da je u školi sada jedva 30-ak đaka iz Vraćenovića i okolnih sela, a nekada ih je bilo  do 150. Mladi su primorani da idu za školom i poslom, a selo ostaje na babama jer đedovi su skoro svi umrli. “Đedovi kažnjavaju babe da žive same.” – kaže baka Bosa.

Pokaza nam baka kako prečicom da dođemo do glavnog puta, pa zatim do jedne crkve, ni na nebu, ni na zemlji.  Usput i to zaista  skoro uz sami put, oko novog groblja, nalazi se prava nekropola sa desetinama stećaka.

Spustismo se do crkve  Sv. Đorđa na Valu (stijeni), sagrađene 1404. godine.

Prvo je sagrađen manastir Koravlica, koji su Turci spalili, pa su noću gradili crkvicu 2×2 m a danju je pokrivali granjem, da je Turci ne bi našli i  spalili. Današnji izgled crkva je dobila obnovom  1925.godine, a poslednjih godina vrijedno se radi na njenoj ponovnoj rekonstrukciji. Vjetar brisaše na stijeni, ali ne mogasmo odoljeti pogledu na ravno selo Koravlicu, pa sve do Bilećkog jezera.

Selo napustismo žaleći što nemamo talenat pokojnog pjesnika iz Vraćenovića, Marka Vujovića, pa da ovo selo opjevamo onako kako zaslužuje i da pjesma ode do svih onih koji potiču iz njega, da čuju o jednom proljećnom danu, obogaćenom suncem, istorijom i toplom dobrodošlicom, pa da požele da ponekad svrate u svoje selo  ili možda da mu se opet vrate .
 

    Ana Dragićević i Jovanka Komnenić