Bibliotekar preporučuje – Poezija Čarlsa Bukovskog

Još kao trogodišnje dijete se doseljava u Ameriku, sa roditeljima, naravno. Odrastajući u bijedi konzervativne i tih godina ekonomski uzdrmane Amerike, mladi Čarls rano dolazi u sukob sa  roditeljima, ograničavajućom sredinom i besmislom turobne svakodnevnice.

“Bio sam smješten u ništavilu. Nijesam ni postojao u neku ruku i to sam prihvatao. Posmatrao sam ljude sa distance, kao u pozorištu. Samo, oni su bili na bini, a ja jedini u publici” prisjeća se Bukovski u romanu “Bludni sin”.

U djetinjstvu bez radosti povlači se u sebe, emotivno ubijen i nesposoban da ispolji nagomilana osjećanja. Njegov otac je bio “tama što zaklanja sunce, pred njegovim nasiljem sve se totalno gubilo. Bio je sav uši, nos, usta, nijesam bio u stanju da mu pogledam u oči”. Otuđen od svijeta poput Hamsunovih skitnica i antijunaka, pun sirove snage, bunta i stanja koje je on nazivao “smrznutost”, Bukovski veoma rano pokušava stvoriti vlastiti svijet, mjesto gdje prestaju sve ludosti i zakoni svijeta u kojem je rođen i u koji je nevoljno bačen. Nakon niza urnebesnih sukoba s primitivnom i ograničenom sredinom, te definitivnog razlaza s roditeljima, prepun ožiljaka i rezignacije, kreće na čudesnu odiseju s jednog kraja Amerike na drugi. U vječnoj borbi za goli opstanak i čisto preživljavanje, u potrazi za pićem, hranom, ženama, poslom i krovom nad glavom mladi buntovnik, poeta i šeret upada u niz najluđih situacija i kombinacija, nigdje ne nalazeći mjesta za sebe. Bukovski je radio kao poštar, a prije toga bio je zaposlen u fabrici za preradu krastavaca. Bavio se ovim poslovima sve do 49. godine, a onda mu je izdavač Džon Martin ponudio da će mu sve do smrti plaćati 100 dolara mnesečno pod uslovom da da otkaz i posveti se pisanju.

Bukovski je napisao: “Imam dva izbora, ostati u pošti i poludjeti ili se igrati pisca i umrijeti od gladi. Odlučio sam da gladujem”.

Nakon toga je objavio šest romana i na hiljade pjesama. Bukovski je čovjek koji je svojim književnim djelom i harizmom nadmašio mnoge akademske veličine, ušavši još za života u hol vječnih, postavši kultnim stvaraocem i idolom mnogih generacija. Autentičnom ogoljenošću i sirovošću stila, kao i čudesno strastvenim načinom življenja iz kojeg je crpio nepresušnu inspiraciju, Bukovski je stvarao jedan krajnje originalan i surov svijet umjetnosti preživljavanja. Mjesta za podilaženje, lažno moralisanje i uljepšavanje stvarnosti kod njega nije bilo… Samo zumirana, izoštrena slika i odraz dešavanja sa margine: gubitnici, otpadnici, ljudi koji misle svojom glavom suprotstavljeni Velikom Bratu koji posmatra i kažnjava nepodobne… masa ljudi na ponoru dostojanstva i samoga života. Buljukom neoprimitivizma prodirao je u sam srž problema, nažalost, uglavnom neshvaćen ili veoma pogrešno shvaćen. Impresivne fotografije iz pakla i slike sa ulica strave i agonije secirale su uspavanu ljudsku svijest i savjest, čineći ih ponovo budnim i uplašenim za vlastitu egzistenciju. Nije više bilo mjesta bajkama i opšteusrećiteljskim srceparajućim sapunicama. Bila je to sama stvarnost ili kako sam Bukovski reče: “Pogledaj me, to sam ja!”. Iako nikad nije zaista bio povezan sa Henrijem Milerom, Alanom Ginsbergom i ostalim tipičnim predstavnicima ”bitničke” generacije pisaca, zbog svog neformalnog književnog izraza i buntovnog stava prema tadašnjem establišmentu, Čarls Bukovski se danas smatra jednim od najorigalniji i najuticajnijih pisaca tog perioda. Sam Bukovski svoje književne uzore pronalazio je u Hemingveju, Dostojevskom, Fanteu, Selinu.. Bukovski je prvenstveno bio pjesnik (i to jako dobar pjesnik), a u svoju poeziju je, možda i nesvjesno, utkao svoje najintimnije slabosti, najmoćnije emocije, najljepše misli. Poezija je vremenom postala njegov način življenja, razmišljanja, kreacije i bolno brutalnog izraza… Poezija je postala njegova fatalna ljubav, “zamjena” za Džejn, ženu koju je neizmjerno volio, rano izgubio i sa kojom je postao “stvaran”, doživjevši neke od trenutaka zbog kojih je vrijedilo ugledati ovaj naš nemilosrdni svijet – svijet bez iskrene ljubavi, sadržaja, stava i ideje.

Pjesme:

DOSTOJEVSKI

Uza zid, streljački stroj na gotovs

a onda je pomilovan.

A šta da su strijeljali Dostojevskog

prije nego što je napisao sve to?

Pretpostavljam da ne bi ni bilo važno,

ne direktno.

Postoje milijarde ljudi koji

ga nikad nijesu čitali

i nikad neće.

Ali kad sam bio mlad,

znam da me izvukao iz fabrika

pored kurvi

dizao me visoko kroz noć

i smještao me

na bolje mjesto.

Čak i kad sam pijančio za šankom

sa ostalim propalicama

bilo mi je drago

što je Dostojevski pomilovan,

jer je to i meni dalo

neku vrstu pomilovanja,

dozvolilo mi da gledam pravo u ta

užegla lica

u mom svijetu.

Dok smrt upire svoj prst

čvrsto sam se držao,

neokaljani pijanac

dijeleći smradni mrak

sa mojom braćom.    

Gde sam bio

nisam znao otkud sam

došao ni gde sam

pošao.

bio sam izgubljen.

često sam

satima sedeo

u nepoznatim ulazima,

bez misli

bez pokreta

dok nije zahtevano da se pomerim.

ne mislim da sam bio

idiot ili

budala.

mislim da sam

samo bio

nezainteresovan.

nisam mario ako ste nameravali

da me ubijete.

ne bih vas sprečio.

živeo sam za život koji mi

ništa nije

značio.

nalazio sam mesta za sebe.

male iznajmljene sobe. barove. zatvore.

spavanje i ravnodušnost izgledali su

kao jedine

mogućnosti.

sve drugo izgledalo je

besmisleno.

jednom sam sedeo čitave noći i gledao

u reku Misisipi.

ne znam zašto.

reka je proticala i

sećam se samo da je

smrdela.

uvek mi se činilo da sam

u autobusu koji vozi

preko cele zemlje

putujući

nekud.

gledajući kroz prljavi

prozor

ni u

šta.

nisam želeo ni sa kim da

razgovaram niti da mi se

obraćaju.

ljudi su me videli kao

neprilagođeno i

poremećeno

biće.

jeo sam jako malo, ali sam

bio zapanjujuće

jak.

jednom, u fabrici,

krupni mladi radnici

pokušavali su da podignu težak

deo mašine sa

poda.

nisu uspeli.

„ej, Henk, probaj ti!“ smejali

su se.

prišao sam, podigao ga,

spustio,

vratio se

poslu.

stekao sam njihovo poštovanje

iz nekog razloga

ali ga nisam

želeo.

ponekad bih spustio

roletne u sobi

i po nedelju dana

ostajao u krevetu.

bio sam na čudnom putovanju

ali je bilo

bez ikakvog smisla.

nisam imao ideje.

nisam imao plan.

spavao sam.

samo sam spavao

i čekao sam.

nisam bio usamljen.

nisam osećao samosažaljenje.

samo sam bio zarobljen u

životu u kome

nisam mogao da nađem

smisao.

tada sam bio

mladi čovek

star hiljadu godina.

a sada sam stari čovek

koji čeka da se rodi

gde sam bio?

Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne , avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka “Njegoš” i NVO Društvo prijatelja biblioteke “Njegoš” vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku “Njegoš”. Godišnja članarina iznosi pet eura. U okviru biblioteke, koja se nalazi u zgradi Dvorca Kralja Nikole, postoji čitaonica gdje možete provesti sate čitajući zanimljiva štiva. Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.

Ivan Lješković