Nikšić Vrijeme
0.8°C Malo oblačno

“Novinarstvo donosi rezultat - utiče na vašu zajednicu ili društvo na najprogresivniji način”

Nikšićanin Petar Tadić najbolji na Oksfordu i gdje god da se pojavi

1602964668-petar-i_960x600
pobjeda.me
  • Autor onogost.me
  • 18.10.2020. u 06:19

Obećavao je kao osnovac, kao gimnazijalac, student… ali rijetki su nastavnici koji su vjerovali da će Petar Tadić, vrlo mlad, postati poznato ime u svijetu nauke van crnogorskih granica, pa i mnogo šire. No, vjerovao je ovaj Nikšićanin sebi, slijedio svoju intuiciju, zavirivao sve više u neistraženi svijet i zadovoljavao svoju radoznalost, a ljubav prema fizici i matematici odvela ga je u Beograd, pa na Oksford, a sada je doktorand na katedri za matematiku Triniti koledža u Dablinu.

Preokupacija mu je, kaže, teorijska fizika visokih energija, sa posebnim akcentom na nešto što se u modernoj fizici zove holografija ili, u malo slobodnijem prevodu, kalibraciono-gravitacioni dualizam.

“Fizika me uvijek posebno interesovala. Oduvijek sam želio razumjeti fundamentalne principe po kojima naš univerzum ( i svi ostali univerzumi) funkcioniše. Još kao đak OŠ „Mileva Lajović-Lalatović“ shvatio sam da uživam rješavajući zadatke iz fizike i nijesam imao dilemu čime ću se profesionalno baviti kad odrastem. Učestvovao sam kao osnovac, a potom i kao učenik Gimnazije „Stojan Cerović“ na državnim takmičenjima i vraćao se kao pobjednik. Svojim najvećim srednjoškolskim uspjehom smatram podatak da sam dva puta osvajao bronzu na međunarodnim fizičkim olimpijadama. Medalja koju sam osvojio 2012. godine bila je ujedno i prva koju je neki učenik iz Crne Gore osvojio na međunarodnim naučnim smotrama znanja”, priča za Pobjedu Petar Tadić, podsjećajući da je već naredne godine upisao osnovne studije na Fizičkom fakultetu, Univerziteta u Beogradu, i to smjer Teorijska i eksperimentalna fizika.

“To je bilo vrijeme samopotvrđivanja mojih shvatanja. Bilo je očigledno da nijesam pogriješio i odmah se opredjeljujem za rad u oblasti teorijske fizike visokih energija. Diplomirao sam kao student generacije Fizičkog fakulteta sa prosječnom ocjenom 10.00. Dok sam studirao, praksom sam se bavio na beogradskom Institutu za fiziku, a to mi je donijelo dragocjeno iskustvo u naučno-istraživačkom radu i omogućilo mi da se profesionalno usavršavam. To mi je pomoglo i da lakše odaberem konkretniju oblast na koju se treba fokusirati, što je vrlo korisno pogotovo kod onih koji su nedovoljno odlučni”.

Oksford kao novi izazov

Petar je 2017. godine upisao master studije na Univerzitetu Oksford (smjer Matematička i teorijska fizika) i tu je dobio priliku da nauči mnogo o trendovima u modernoj teorijskoj fizici, da sarađuje s najboljim stručnjacima planete u toj oblasti.

Master tezu je odbranio pod mentorstvom Andreja Starinjeca i tada se rađa njegovo interesovanje za oblast zvanu holografija, koja u širem smislu, kako nam pojašnjava ovaj mladi naučnik, spada u teoriju struna. Dobio je stipendiju Dulverton fonda namijenjenu najboljem studentu iz Istočne i Centralne Evrope.

U Irsku po doktorat

“Sada sam na trećoj (i vjerovatno završnoj) godini doktorskih studija na Triniti koledžu u Dablinu. Za svoje studije u Irskoj dobio sam stipendiju Ušer fondacije sa Triniti koledža. Radim pod mentorstvom Manuele Kulaksizi. Imam želju nastaviti naučno-istraživački rad i generalno rad u akademiji. Istina, uživam i u predavanjima i tutorijalima koje držim, pa stoga mislim da je ovo idealan poziv za mene. Sada tražim postdoktoranske pozicije na univerzitetima širom Evrope i Amerike”, kaže Petar Tadić, a na pitanje da li razmišlja o povratku u Crnu Goru uzvraća ukratko:

“Trenutno ne razmišljam o tome, ali svakako da bih se radovao povratku svojima, ukoliko se ukaže neka prilika“.

Svi sadašnji planovi Petra Tadića vezani su isključivo za nauku, nove domete, dodatna usavršavanja. Kaže da slobodnog vremena nema mnogo, te da se trudi, ukoliko ga zapadne, što kvalitetnije da ga iskoristi. Voli da šeta i džogira, igra tenis, gleda filmove…

Nikšićanin u Irskoj istovremeno radi na dva „fronta“. Većinu vremena provodi sa svojom mentorkom i grupom iz Dablina, ali, paralelno, i sa svojim bivšim mentorom sa Oksforda i grupom ljudi okupljenih oko njega. Do sada je objavio pet naučnih radova u međunarodnim časopisima, trenutno završava još dva i vjeruje da će i oni uskoro biti objelodanjeni.

Porodica i naša kuhinja mu najviše fale

Mladi fizičar kaže da mu život u tuđini nikad nije naročito teško padao. Možda baš zbog toga što je, odmah poslije gimnazije, mijenjao adrese, od Beograda, preko Britanije do Dablina.

“Nije kao kod svojih, ali uvijek sam imao na umu da sam tu gdje jesam zbog višeg cilja i da treba da budem maksimalno fokusiran na ono što radim, ono što sam odabrao. Naravno, fizička udaljenost je relativan pojam, pa kad poželim ići kući, posjetiti Nikšić, iskoristim to što let traje svega nekoliko sati”, kaže Petar.

Priznaje Tadić da su razlike među zemljama u kojima je do sada živio poprilično velike, u svakom smislu.

“Nikšić, Beograd, Oksford i Dablin. Prije svega, sistemi obrazovanja i odnos društva prema obrazovanju i nauci su različiti. Ekonomski gledano, takođe, jasno je da su razlike drastične. Naravno, sve ove zemlje imaju svoje prednosti i mane, ali ja se trudim da nađem pravi balans prema sopstvenim potrebama. Možda mi je najteže padalo privikavanje na kuhinje. Eto, neka baš kuhinja bude jedino zbog čega ne bih živio u inostranstvu”, kaže s osmijehom Petar, priznajući da se, možda, samo još nije navikao, ali i da je to jedan od razloga za svako isčekivanje odlaska kući. Naravno, poslije želje da se vidi s najbližima, porodicom i prijateljima.

Osim Nikšićanina, u Dablinu je još nekoliko doktoranata sa prostora bivše Jugoslavije. Poznaje ih, ali kaže da ga „hronični“ nedostatak vremena sprečava da bude socijalno aktivniji i da više vremena posveti druženju.

Borba s koronom

Neizbježno pitanje u vrijeme globalne pandemije bilo je i kako se Irci bore s kovidom- 19, da li je sam Petar Tadić doživio nelagodnosti, kako se nosi s aktuelnom situacijom.

“Korona je drastično uticala na moj rad, pa me je iz učionica i kancelarije „poslala“ u sobu. Nikada nijesam bio veliki obožavalac rada od kuće, ali svi smo prinuđeni da se prilagođavamo novoj realnosti. Vježbe studentima i seminari isključivo se drže onlajn, što nije idealno, budući da sam ja posebno uživao u predavanjima koje sam uživo držao. Generalno govoreći situacija sa novim virusom u Irskoj je prilično stabilna, bar po mom laičkom mišljenju. Čini se da je Irska vlada dobro i pravovremeno reagovala, ali odgovor na ovu pošast zasnivam na povjerenju građana u sistem i na sposobnost sistema da objektivno sagleda situaciju u kojoj se društvo nalazi. Mislim da nikome nije svejedno i da svi pomalo strahujemo od cijele ove situacije, ali i vjerujem da nas čekaju bolja vremena”, optimista je Petar Tadić.

 

Izvor: Pobjeda

,,Pričajmo iskreno, bez uvreda, laži i spinovanja.”​

Ovaj razgovor se vodi prema Onogoštovim pravilima. Molimo, pročitajte pravila prije ulaska u diskusiju.

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Povezani članci

U kući Katurića, sagrađenoj davne 1926.godine za potrebe apoteke, na jedna vrata možete doći do lijeka za tijelo, a druga će vas odvesti u jedan čudesni svijet koji liječi dušu. Kada se ona odškrinu, uski mračni hodnik, oblijepljen fotografijama grada N vuče vas da zagazite po starim škriputavim stepenicama, koje vode u neki stari, a opet novi svijet kuće, čije zidove krasi preko stotinu djela devet umjetnika, kojima je ona postala drugi dom, a koji zajedno sa svojim drugarima čine Samostalnu izviđačku četu i posebni Omladinski kulturni centar ,,TIBOR’’.

Svi su ga nekada sreli, preko trga, pokraj crkve, pored parka…bilo da je padala kiša ili snijeg, duvali vjetrovi, sijalo sunce, on je išao svojim specifičnim hodom, gorostasnom visinom, bacajući energično ruke za koje je tvrdio da takođe služe za hodanje, a onda bi zastao kraj poznanika, započinjujući uvijek neobično ćakulanje, darivajući ih parčetom svoje vedrine. Miško Mijušković bio je ikona grada N. kojeg je mnogo volio, svaki njegov kutak, klupu, lipu... Bio je jedinstven po mnogo čemu jer je proživio 70 godina na način koji niko nikada nije.

Početnim slovom njenog imena piše se riječ kultura od koje je satkano čitavo njeno biće, pa je i sama postala prva asocijacija za nikšićku kulturnu priču. Možda ste je nekada vidjeli kako otvara izložbe, kao organizatora raznih događaja, kako pjeva u horu ili možda u publici na večerima poezije, predstavama, promocijama knjiga, ali ni jedan kulturni događaj se ne može zamisliti bez ljupke Kristine Radović. Ova divna dama, sanjivog pogleda je istoričarka umjetnosti, koja svojim radom i ljubavlju stvara istoriju kulture grada N.