Od te 1871. pa do danas, kada u Župi proslavljavaju 150 godina prosvjetiteljstva, škola je bila i ostala „temelj i prvi stepenik ka daljem obrazovanju učenika, kao i podsticajna sredina za kulturno, umjetničko, zdravstveno i druge vidove prosvećivanja”.
“U to vrijeme škola je brojala do 20-30 učenika različitog godišta. Rad je bio prekinut za vrijeme rata 1876-1878, jer je dobar dio tih učenika učestvovao u ratu. Kako se manastir nalazi u donjem dijelu Župe, sa lijeve strane rijeke Gračanice, a kako u to vrijeme nije bilo prelaza, bez nekakvih drvenih mostava, pa je put do manastira bio dosta nepristupačan, Župljani su odlučili da nađu pogodnije mjesto i da podignu novu školsku zgradu. Kako se i broj učenika stalno povećavao, manastirski prostor postao je tijesan. Tako je izgrađena škola u Mioljem Polju, centru Župe, koja je 1925. godine počela sa radom. Tada su bila četiri razreda i isto toliko učitelja, trojica iz Župe i jedan iz Lješanske nahije”, priča za “Vijesti” osamdesettrogodišnji Milorad Stojanović koji je od 1973. do 1996. godine bio direktor Osnovne škole “Dušan Bojović”
Broj učenika do kraja Prvog svjetskog rata kretao se od nekoliko desetina do 150, dok se poslije rata stalno povećavao, pa su 1937. otvorene nove škole u Liverovićima (u kući Radula Radulovića), Morakovu (u kući Filipa Dragnića) i Zagradu (u kući Milutina Kneževića). Kako stoji u podacima o školi, u ovom periodu Župa je dobila i prvu generaciju učitelja: Vasilija Šundića, Radula Radulovića, Vasilija Zečevića, Milosava Jokovića, Miloša Šundića i Stanišu Kostića.
“Razvoj pismenosti i prosvijećenosti u Župi imali su uticaja i na ukupan kulturno-politički život ovog kraja. U okrilju škole tada je bila organizovana čitaonica koja je posjedovala knjige, radio-aparat i bila pretplaćena na dva lista. Nju su, pored đaka, posjećivali i mještani. Pri čitaonici je djelovala i amaterska pozorišna grupa koja je organizovala priredbe i pozorišne predstave”, stoji u Monografiji škole.
Tokom Drugog svjetskog rata škola nije radila, a 1943. spalili su je Italijani. Školske 1944/45. ponovo su otvorene škole u Liverovićima, Morakovu i Zagradu, kao i nove škole u Starom Selu (kuća Ljuba Mićkovića), Dučicama (kuća Mila Jokića), Kutima (kuća Petronija-Džaka Lončara i Baja Raškovića) i Vasiljevićima (kuća Vasa Šundića). Tokom godine, učitelji su, pored redovne nastave, organizovali i kurseve za opismenjavanje odraslih (analfabetske tečajeve).
“Nakon što je 1947. godine obnovljena zgrada škole u Mioljem Polju, sa radom su prestale škole u Starom Selu, Dučicama, Kutima i Vasiljevićima, a ostale su da rade škole u Liverovićima, Zagradu i Morakovu, gdje se odvijala četvororazredna nastava. Te godine je škola u Mioljem Polju postala sedmorazredna, a pet godina kasnije, odlukom Savjeta za prosvjetu, osmorazredna“, kaže Stojanović.
Povodom Dana oslobođenja Nikšića, 1959. godine škola u Mioljem Polju dobija ime Osnovna škola “Dušan Bojović“ po narodnom heroju i nekadašnjem učeniku te vaspitno-obrazovne ustanove.
“Broj učenika se stalno povećavao, tako da ih je šezdesetih godina prošlog vijeka bilo 900, do blizu hiljadu. Tada je stara školska zgrada postala tijesna, pa je pokrenuta akcija da se napravi nova. Završena je početkom marta 1963. godine i škola u Mioljem Polju je postala matična, sa tri područna odjeljenja, u Liverovićima, Morakovu i Zagradu”, kaže Stojanović koji je, nakon što je završio Učiteljsku školu, počeo da radi u školi gdje je naučio prva slova.
Od 1959. do 1961. godine predavao je učenicima nižih i starijih razreda, jer nije bilo dovoljno nastavnog kadra, da bi 1961. otišao na odsluženje vojnog roka. Nakon vojske i završetka Više pedagoške škole, ponovo su ga čekali dnevnik i katedra, ponovo škola u Mioljem Polju, da bi 1973. postao direktor.
“Kada sam došao za direktora bilo je 750 učenika, da bi 1996, kada sam se penzionisao, škola imala oko 550 učenika, a danas ih je nepuno 350. Škola je i tada i danas bila i vaspitno-obrazovna i kulturna ustanova. Pored obrazovnog rada u školi, prosvjetni radnici su se bavili i kulturno-prosvjetnim radom i iz ove škole izašlo je dosta nastavnika, profesora, ljekara, doktora nauka”, ne bez ponosa kaže direktor koji je najduže bio na čelo škole “Dušan Bojović”.
Krajem maja 1972. na inicijativu Medicinskog centra iz Vrbasa, u školi je otvorena u Spomen-biblioteka “Dr Đuza Bulatović”. Prilikom otvaranja brojala je oko pet hiljada knjiga, dok danas ima preko 11 000 naslova koje koriste osnovci, srednjoškolci, studenti i građanstvo. U školskom dvorištu je 2. juna 1974. postavljena bista narodnog heroja po kome škola nosi ime, a prošle godine počela je rekonstrukcija stare školske zgrade koja će, kako se mještani nadaju, biti mjesto okupljanja Župljana.
Vijek i po najveći oslonac u razvoju Župe
“Činjenica da je 150 godina od početka rada prve škole u Župi je dovoljna da se iz punih usta može reći da je OŠ ‘Dušan Bojović’ već vijek i po najveći oslonac u razvoju našeg mjesta. I ne samo našeg mjesta, nego mnogo šire, jer su iz nje izašle generacije intelektualaca koji su bile i sad su na pozicijama koje doprinose sveukupnom razvoju društva. Posebna zahvalnost pripada svim onim nastavnicima i učiteljima koji su kroz ovih 150 godina prenosili svoje znanje na generacije župske djece i na taj način su sebe duboko uklesali u temelje našeg mjesta. Vjerujem da će ova škola i ubuduće biti svetionik daljeg razvoja Župe”, kazao je predsjednik Mjesne zajednice Dragoljub Radulović.
Izvor: Vijesti
