Nikšićani

Svi su ga nekada sreli, preko trga, pokraj crkve, pored parka…bilo da je padala kiša ili snijeg, duvali vjetrovi, sijalo sunce, on je išao svojim specifičnim hodom, gorostasnom visinom, bacajući energično ruke za koje je tvrdio da takođe služe za hodanje, a onda bi zastao kraj poznanika, započinjujući uvijek neobično ćakulanje, darivajući ih parčetom svoje vedrine. Miško Mijušković bio je ikona grada N. kojeg je mnogo volio, svaki njegov kutak, klupu, lipu... Bio je jedinstven po mnogo čemu jer je proživio 70 godina na način koji niko nikada nije.

Početnim slovom njenog imena piše se riječ kultura od koje je satkano čitavo njeno biće, pa je i sama postala prva asocijacija za nikšićku kulturnu priču. Možda ste je nekada vidjeli kako otvara izložbe, kao organizatora raznih događaja, kako pjeva u horu ili možda u publici na večerima poezije, predstavama, promocijama knjiga, ali ni jedan kulturni događaj se ne može zamisliti bez ljupke Kristine Radović. Ova divna dama, sanjivog pogleda je istoričarka umjetnosti, koja svojim radom i ljubavlju stvara istoriju kulture grada N.

Možda ste je nekada sreli na biciklu, na skijama, u planini, u pozorištu, kako sadi drveće u Trebjesi, kako šeta korzom, kako kupuje na pijaci, kako pliva Krupcem... Ne postoji mnogo žena kao što je ona, neustrašiva, jaka, puna vatre, urbana i divlja, čuvar doma, čuvar grada, tradicije i slavnog imena Petrovića. Prije 48 godina nastala je pod kamenim Bedemom, rasla i izrasla u ženu neizmjerne snage, čija strast gori jače od strahova. Njeno ime je Ana Petrović Njegoš.

"Planine me zovu, ja moram poći’", napisao je čuveni prirodnjak Džon Muir. Taj zov ne čuju svi, ne osjećaju ga, dok kroz nju prostruji kao vjetar koji huči sa planinskih vrhova, gore joj tabani i nagoni je da se popne do tog čudesnog svijeta, čiju magiju vide samo oni posebni, kao što je ona, Svetlana Golović, dama koja na planinskim vrhovima vidi nešto više, dalje i dublje.

Prije deset godina počeo je da traga. Skupio je ploče. Kasete. Pročitao napisane knjige. Novinske članke. Okupio 60 hiljada pratilaca na Fejsbuk stranici koju uređuje. Sada nakon deceniju istraživanja piše knjigu o životu i stvaralaštvu Tome Zdravkovića.

Mlada Argentinka, Maria Sol Bernardi je željela da putuje po Evropi, da otkrije drugačiji svijet od onog koji je okruživao. Drugarica joj je rekla da postoji jedna mala lijepa zemlja koja se može obići za dan. Stigla je u kišoviti Kotor jednog prohladnog februara, zaljubila se u stari grad  i u mlado momče. Umjesto tri mjeseca, ostala je tri godine.

Postoji družina koju čini šest veselih dječaka, a koji svoje dječaštvo pretvaraju u zbirku magičnih trenutaka, uz pucketanje logorske vatre, blatnjavih cipela, razvučenih osmijeha... Dok njihovi vršnjaci provode beskrajno vrijeme u virtuelnom svijetu, oni stvaraju  uspomene, tumarajući prirodom, verući se uz drveće, pecajući, kampujući, maštajući... Ono što je nekada bilo normalno odrastanje, danas je rjetkost, zato je ova družina, koja raste u Ćemencima, rastrčana kroz tovićke glavice, kraj vijugave Zete savim drugačija od drugih. Upoznajte Smogovce.

Možda ste nekada vidjeli bakicu za kojom jure brojne mace i po neki kuco, petljaju joj se oko nogu i vjerno prate milostivu staricu, koja im daje pregršt ljubavi i topli obrok. Već dvadeset godina, baka Novka Kovačević, hrani lutalice i odvaja više od pola svoje skomne penzije da bi njima dala jer kažu da što više daješ, to više imaš da daš.

Košarkašica iz grada podno Trebjese Milica Ćuić (Milošev), prije nekoliko godina unazad je našla sigurnu sportsku luku u Njemačkoj. 

Nasumično nabacana imena mjesta Crne Gore, Norveške, balkanskog regiona, Sirije, Grčke, Izraela, Poljske… veže slovo, riječ, tekst i ljubav prema pisanju svjetske, a zapravo nikšićke dopsinice. Pero, mastilo i papir zamijenjeni tastaturom i blogom izrodili su niz kreativnih tekstova i precizno definisan, ali i prepoznatljiv stil pisanja Milene Radonjić. 

Iako ima 15 godina i tri godine iskustva u pčelarstvu, Matijin med zna samo za medalje. I to zlatne. To je nedavno potvrdio i na dva takmičenja van granica naše zemlje.

Obećavao je kao osnovac, kao gimnazijalac, student… ali rijetki su nastavnici koji su vjerovali da će Petar Tadić, vrlo mlad, postati poznato ime u svijetu nauke van crnogorskih granica, pa i mnogo šire. No, vjerovao je ovaj Nikšićanin sebi, slijedio svoju intuiciju, zavirivao sve više u neistraženi svijet i zadovoljavao svoju radoznalost, a ljubav prema fizici i matematici odvela ga je u Beograd, pa na Oksford, a sada je doktorand na katedri za matematiku Triniti koledža u Dablinu.