Nikšić Vrijeme
0.8°C Malo oblačno

“Novinarstvo donosi rezultat - utiče na vašu zajednicu ili društvo na najprogresivniji način”

Portret u gradu N – Baka Novka i njene mace sa ulice

novka_kuci
Ana Vojinović
  • Autor onogost.me
  • 17.07.2021. u 22:23

Možda ste nekada vidjeli bakicu za kojom jure brojne mace i po neki kuco, petljaju joj se oko nogu i vjerno prate milostivu staricu, koja im daje pregršt ljubavi i topli obrok. Već dvadeset godina, baka Novka Kovačević, hrani lutalice i odvaja više od pola svoje skomne penzije da bi njima dala jer kažu da što više daješ, to više imaš da daš.

Njene mace se kriju po mračnim podrumima, napuštenim objektima, iza naslaganih drva, ispod balkona, iza garaža i dovoljno je samo da baka Novka zazvecka svojim ključevima, da se one pojave iz svojih skrovišta, gdje se skrivaju od ljudi, koji ih ne vole, pa da pohrle put one koja misli na njih.

Svako jutro i veče, ova sedamdesetčetvorogodišnja baka, kako u šali kaže “odlazi na svoju farmu” i nosi hranu za stalnih dvanaest mačaka, četiri psa i pet, šest ostalih pridošlica koji im se priključe. Kaže da im uveče kuva u njihovom ekspres loncu i sjecka hranu kao bebama.

“Često me moja sestra zadirkuje kada vidi da im nosim zdjele i kašike, pa mi kaže da im slučajno viljuške ne zaboravim.”

Svakog mjeseca im kupi petnaest kilograma granula. Redovno odlazi u mesaru po otpatke, ali često ih časti i sočnim komadom dzigarice.

“Rađe kupim njima hrane, nego sebi papuče.”

 

 

Ova plemenita starica je prije dvadesetdvije godine doživjela tragediju kada je ostala bez sina jedinca. Od tada je počela da drži jednu macu u stanu da je spasi od samoće i hrani brojne po ulicima. Njena ljubimica Dunja se  sklupčala u korpici na komodi, dok je Novka sa suzama u očima tiho rekla:

“Ne mogu nikome objasniti koliko mi je bilo teško i ovoliko koliko sam ostala u svijest, sam ostala zahvaljujući njima. Jedini razlog da živim su mi ove životinje.”

Brzim pokretom ruke obrisa suzu, koja se slivala u uglu, pa nastavi:

“Ja sam po cijeli dan bila na terenu, nosila i raznosila hranu. Više sam ja tražila njih nego oni mene.”

Odrasla je na Vilusima i kao mala je zavoljela sve životinje, a posebno mačke. Obično im ne daje imena, nego ih sve zove Maruška. Kada je slomila nogu, njena maca joj je stalno ležala na grudima i na koljenima. Kaže da ne vjeruje da crne mačke donose nesreću, nego da su talične.

“Bio je jednom jedan crni mačak kojeg sam hranila. Imao je samo bijele brkove i bijele šapice, kao male naglavke. Kada se najede on bi otišao i ja bih gledala kroz prozor hoće li bezbjedno preći ulicu i bilo je vozača kada ga vide da prelazi, da se vrate ili čekaju da neko drugi naiđe da ne bi prošli tuda i najposlije je on stradao od kola, kukavac crni.”

Novka nailazi na brojne simpatije, ali i na razne kritike. Prijetili su joj čak i krivičnim prijavama, tako da kaže da što više upoznaje ljude, sve više voli životinje.

“Izreda su me brojne žene čekale na prozorima i čim me vide kritikuju me kako im okupljam mačke, kako su im puni podrumi buva i slično . Jednom mi je jedan čovjek rekao ,,gospođo, vodite te mačke kod vaše zgrade”, ja sam mu odgovorila da ih nijesam dovela kod njegove, pa ih neću ni voditi kod moje, one su tu, pa su tu, bile gladne ili sitane.”

“Nije me briga za čovjekovu religiju ako se ne odnosi dobro prema psu ili mački”, govorio je Abraham Linkoln.

Novka Kovačević je ovom svemilostivom ljubavlju ispunila svoju dušu i nadam se da će joj se još dugo godina, mazno plesti oko nogu mnoge krznene ljubimice. Virdzinija Vulf je jednom prilikom rekla: “Drage stare bakice nas često uvjeravaju da su mačke pravi suci karaktera. Kažu da će mačka uvijek otići na krilo dobrom čovjeku.”

Ana Vojinović Dragićević

 

,,Pričajmo iskreno, bez uvreda, laži i spinovanja.”​

Ovaj razgovor se vodi prema Onogoštovim pravilima. Molimo, pročitajte pravila prije ulaska u diskusiju.

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Povezani članci

U kući Katurića, sagrađenoj davne 1926.godine za potrebe apoteke, na jedna vrata možete doći do lijeka za tijelo, a druga će vas odvesti u jedan čudesni svijet koji liječi dušu. Kada se ona odškrinu, uski mračni hodnik, oblijepljen fotografijama grada N vuče vas da zagazite po starim škriputavim stepenicama, koje vode u neki stari, a opet novi svijet kuće, čije zidove krasi preko stotinu djela devet umjetnika, kojima je ona postala drugi dom, a koji zajedno sa svojim drugarima čine Samostalnu izviđačku četu i posebni Omladinski kulturni centar ,,TIBOR’’.

Svi su ga nekada sreli, preko trga, pokraj crkve, pored parka…bilo da je padala kiša ili snijeg, duvali vjetrovi, sijalo sunce, on je išao svojim specifičnim hodom, gorostasnom visinom, bacajući energično ruke za koje je tvrdio da takođe služe za hodanje, a onda bi zastao kraj poznanika, započinjujući uvijek neobično ćakulanje, darivajući ih parčetom svoje vedrine. Miško Mijušković bio je ikona grada N. kojeg je mnogo volio, svaki njegov kutak, klupu, lipu... Bio je jedinstven po mnogo čemu jer je proživio 70 godina na način koji niko nikada nije.

Početnim slovom njenog imena piše se riječ kultura od koje je satkano čitavo njeno biće, pa je i sama postala prva asocijacija za nikšićku kulturnu priču. Možda ste je nekada vidjeli kako otvara izložbe, kao organizatora raznih događaja, kako pjeva u horu ili možda u publici na večerima poezije, predstavama, promocijama knjiga, ali ni jedan kulturni događaj se ne može zamisliti bez ljupke Kristine Radović. Ova divna dama, sanjivog pogleda je istoričarka umjetnosti, koja svojim radom i ljubavlju stvara istoriju kulture grada N.