Portret u gradu N – Baka Novka i njene mace sa ulice

Njene mace se kriju po mračnim podrumima, napuštenim objektima, iza naslaganih drva, ispod balkona, iza garaža i dovoljno je samo da baka Novka zazvecka svojim ključevima, da se one pojave iz svojih skrovišta, gdje se skrivaju od ljudi, koji ih ne vole, pa da pohrle put one koja misli na njih.

Svako jutro i veče, ova sedamdesetčetvorogodišnja baka, kako u šali kaže “odlazi na svoju farmu” i nosi hranu za stalnih dvanaest mačaka, četiri psa i pet, šest ostalih pridošlica koji im se priključe. Kaže da im uveče kuva u njihovom ekspres loncu i sjecka hranu kao bebama.

“Često me moja sestra zadirkuje kada vidi da im nosim zdjele i kašike, pa mi kaže da im slučajno viljuške ne zaboravim.”

Svakog mjeseca im kupi petnaest kilograma granula. Redovno odlazi u mesaru po otpatke, ali često ih časti i sočnim komadom dzigarice.

“Rađe kupim njima hrane, nego sebi papuče.”

Ova plemenita starica je prije dvadesetdvije godine doživjela tragediju kada je ostala bez sina jedinca. Od tada je počela da drži jednu macu u stanu da je spasi od samoće i hrani brojne po ulicima. Njena ljubimica Dunja se  sklupčala u korpici na komodi, dok je Novka sa suzama u očima tiho rekla:

“Ne mogu nikome objasniti koliko mi je bilo teško i ovoliko koliko sam ostala u svijest, sam ostala zahvaljujući njima. Jedini razlog da živim su mi ove životinje.”

Brzim pokretom ruke obrisa suzu, koja se slivala u uglu, pa nastavi:

“Ja sam po cijeli dan bila na terenu, nosila i raznosila hranu. Više sam ja tražila njih nego oni mene.”

Odrasla je na Vilusima i kao mala je zavoljela sve životinje, a posebno mačke. Obično im ne daje imena, nego ih sve zove Maruška. Kada je slomila nogu, njena maca joj je stalno ležala na grudima i na koljenima. Kaže da ne vjeruje da crne mačke donose nesreću, nego da su talične.

“Bio je jednom jedan crni mačak kojeg sam hranila. Imao je samo bijele brkove i bijele šapice, kao male naglavke. Kada se najede on bi otišao i ja bih gledala kroz prozor hoće li bezbjedno preći ulicu i bilo je vozača kada ga vide da prelazi, da se vrate ili čekaju da neko drugi naiđe da ne bi prošli tuda i najposlije je on stradao od kola, kukavac crni.”

Novka nailazi na brojne simpatije, ali i na razne kritike. Prijetili su joj čak i krivičnim prijavama, tako da kaže da što više upoznaje ljude, sve više voli životinje.

“Izreda su me brojne žene čekale na prozorima i čim me vide kritikuju me kako im okupljam mačke, kako su im puni podrumi buva i slično . Jednom mi je jedan čovjek rekao ,,gospođo, vodite te mačke kod vaše zgrade”, ja sam mu odgovorila da ih nijesam dovela kod njegove, pa ih neću ni voditi kod moje, one su tu, pa su tu, bile gladne ili sitane.”

“Nije me briga za čovjekovu religiju ako se ne odnosi dobro prema psu ili mački”, govorio je Abraham Linkoln.

Novka Kovačević je ovom svemilostivom ljubavlju ispunila svoju dušu i nadam se da će joj se još dugo godina, mazno plesti oko nogu mnoge krznene ljubimice. Virdzinija Vulf je jednom prilikom rekla: “Drage stare bakice nas često uvjeravaju da su mačke pravi suci karaktera. Kažu da će mačka uvijek otići na krilo dobrom čovjeku.”

Ana Vojinović Dragićević