Od aforizama do anegdota Jovana od Banjana

Kroz širom otvorene prozore ulazi čist zrak, koji kao da unosi svježinu u otvoren i blistav um čuvenog aforističara Jovana Erakovića.

Objavio je 13.000 aforizama, 1.000 anegdota i roman o napaćenoj Banjki, koje je  smjestio u osam objavljenih knjiga. Kaže da ne postoji dan da nešto ne zabilježi i da mu ne fali nikada drva ni aforizama.

Bratstvo Eraković je proslavilo njegovo rođenje prije 72 godine, ali Jovan nema sijedih vlasi na mudroj glavi, pa priča kako se pročuo glas po selu da se farba: ,,Jedan moj rođak, koji je sav obijelio mi je rekao kako sâmo vrana ne sijedi, a ja mu velim zar nijesi vidio kad bijelu vranu, ako nijesi ti stani sad pred ogledalom, pa ćeš je viđet’. Moj otac je umro sa 73 godine bez ijedne sijede.”

Iz sela je pošao u Nikšić da nauči zanat, završio za mašinbravara, zatim Srednju mašinsku školu, Višu pedagošku i na kraju Filološki fakultet na kojem mu nijesu priznali nijedan ispit sa Pedagoške. ,,Ja sam u selu bio najbolji đak, ali morao sam da učim zanat da bi što prije počeo raditi jer sam bio jadno, siroto dijete, opaljenog lica, oguljenih gnjata, demodirano obuveno i obučeno, nijesam imao šanse kod gradskih đevojaka, ali otkad sam počeo da zarađujem, nikad nijesam bio bez ženskog čeljadeta. Meni je dao Bog ovu jezičinu, pa sam znao da upamtim stihove i da recitujem Jesenjina na ruskom, a to žene vole da čuju.”

Proveo je radni vijek u Aluminijskom kombinatu kao novinar u fabričkoj štampi, da bi se u selo vratio čim je pošao u penziju, na šta kaže:,, Počeo sam rano da radim i nakrkao dosta staža. Vratio se ođe u Banjane prije 27 godina da bi pobjegao od svega najgoreg. Imam jedan moj aforizam koji kaže: Nema više života na selu, niti života bez sela. Poslušao sam majku i njen amanet da ne zapuštim imanje. Grad me guši, nekadašnja Podgorica me tako privlačila, grad širokih ulica, prostranih bulevara, uređenih parkova, a sad nabili zgrade između zgradetina tako da se na desetom spratu komšije mogu rukovat sa balkona. Dok sam radio, napisao sam jedan proročanski tekst jer kao da sam predvidio šta će da se desi i tada napišem: Kad se đavoli u narod naseljavaju, sela se raseljavaju, a gradovi naseljavaju.”

Kada se vratio u Štrpca, držao je stoku i kaže da mu je od tada ostala navika da ustaje u četiri ujutro. Dok je na šporetu zakuvavao kaficu, uz komentar da kafa već vré na njegovom šporetu, a zakuvalo se i u državi, reče:,, Držao sam kravu sve dok više nijesam mogao da držim živo nakon operacije srčanog zaliska i nikad nijesam dozvoljavao da mi se krava ne pomuze na vrijeme, a desi mi se da mi neko dođe da sjedi, zato sam je muzao u četiri ujutro jer znam da me zorom neće ometati. Desilo se jednom da prođe šofer koji vozi nastavnike rano u školu na Velimlje i dobaci mi ,,maziš li je, maziš”, ja mu odgovorim – mazim jer se više radujem njoj no cijeloj vladi da mi sad ođe dođe jer mi jedino ona obezbjeđuje deset litara mlijeka dnevno.”

Upijajući um Jovana Erakovića je zapamtio sve Njegoševe stihove kojih, kako kaže, ima 2.819, na šta dodaje: ,,Nijesam ih ja učio da bih ih nabubao, nego sam kao dijete predškolskog uzrasta čuo sestru kako čita stihove i čim sam naučio slova, uzmem stari ,,Gorski vijenac” od nekog komšije i čitam. Uvijek sam se vraćao Njegošu i u jednom trenutku se pitam, zaboga znam li ga cijelog napamet i vidim da mi fali nekih stotinak stihova, pa sam i njih naučio.”

U Štrpcima je prvi komšija na pet kilometara, samo četvoro zimuju, ali Jovan kaže da nikada nije usamljen jer je uvijek u dobrom društvu, pa dodaje: ,,Kad me neko zove da odem neđe, ja im kažem ne mogu boga mi jer mi sad sjede Ivo i Brančilo, oni me pitaju ko su ti oni, a ja kažem Ivo Andrić i Branko Ćopić, a ponekad mi i Matija Bećković navrati.”

Jedan dan u njegovom životu Jovan opisuje: ,,Ustajem u četiri ujutro, naložim vatru, popijem terapiju i obavezno odem u kukrice i svakog dana donesem po jedan cerićak i tako imam da se grijem cijele zime da me ova balavurdija ne ucjenjuje za plaćanje struje jer je jednom došla komisija da vide što malo trošim struje, pomislili da ih kradem i ja se zainatim i nijesam htio ništa da trošim, ni televizor, ni frižider, uveče sam palio šterike. Komšija je tada nosio moj račun u drugo selo da pokaže kako imam 0 potrošenih kilovata. Inat je čudo! Nego mi posle dođoše gosti, pa sam morao nešto upaliti. Usred ljeta, u avgustu mjesecu, ja se dignem rano i naložim jednu vatru jer ako ne zamiriše vatra u kući, to onda više i nije kuća. Jedan dan kad nijesam tu i ne ložim, već osjećam memlu jer ništa ne propada brzo k'o napuštena kuća i napuštena žena. Kad se vratim sa brda, obavezno ponešto pročitam da bih dobio inspiraciju da nešto pribilježim. Onda ili očistim livadu ili popravim među ako je đe pala. Jednom tako se pojavio ovuda međed i ja vidim ovu među iznad kuće kako se obara i pomislim da su lovci, pa povičem ,,ne obaraj tu među međede!” Ja se primaknem i vidim nešto živo iza nje se kreće, pa se vratim u kuću. Ni danas ne znam je li bio čo'jek ili međed.”

Kada je radio u fabričkoj štampi kaže da je pisao članke i za komuniste i za pravoslavce, dok danas radi i za crnogorski i srpski portal jer kao što ljekar liječi jednako svakoga, tako je i on profesionalac u svom poslu i  kaže da radi po Aristofanovoj zakletvi, koji je govorio da treba zadirkivati svaku vlast. Udruženje novinara Crne Gore je u januaru Jovanu dodijelilo nagradu za životno djelo.

Bendžamin Frenklin je govorio: ,,Ili napiši nešto vrijedno čitanja ili uradi nešto vrijedno pisanja.” Jovan Eraković je uradio oboje jer zapisujući, sjećajući se, pričajući, prepričavajući, postao je i sam najveća banjska anegdota koja je vrijedna i čitanja i pisanja.

Ana Dragićević