Nikšić Vrijeme
0.8°C Malo oblačno

“Novinarstvo donosi rezultat - utiče na vašu zajednicu ili društvo na najprogresivniji način”

Portret u gradu N – Zove se Sol i zrači kao sunce

1
Privatna arhiva
  • Autor onogost.me
  • 04.09.2021. u 06:25

Mlada Argentinka, Maria Sol Bernardi je željela da putuje po Evropi, da otkrije drugačiji svijet od onog koji je okruživao. Drugarica joj je rekla da postoji jedna mala lijepa zemlja koja se može obići za dan. Stigla je u kišoviti Kotor jednog prohladnog februara, zaljubila se u stari grad  i u mlado momče. Umjesto tri mjeseca, ostala je tri godine.

Svi je zovu Sol, što na španskom znači sunce i ko je u njenoj blizini ogrije ga njena topla energija. Toga hladnog februara, Darko Jokić je pronašao svoje sunce u kišovitom Kotoru. O tom magičnom susretu, ovaj zaljubljeni bračni par je pripovjedao držeći se za ruke, dok im se bijeli mačak Stui mazno motao oko nogu.

Darko započe priču: “Došla je u hostel gdje sam radio i gazda joj je prije toga rekao “vidim ja da ćeš ti ostati u Crnoj Gori “. Bila je zima, bilo je tiho i sve joj se svidjelo. Kada smo se upoznali, odlučila je da ostane. Živjeli smo godinu dana u Risnu, godinu u Perastu, a zadnju godinu živimo u Dučicama.“ 

Grad u kojem je tridesetjednogodišnja Sol živjela zove se San Carlos de Bariloche koji se nalazi u Patagoniji. Sol je bila sedam godina učiteljica i svoj posao je obožavala, kako sama kaza “bio je to posao za čitav život, ali je sada našla čovjeka za čitav život“. 

Sol započe svoju priču: “Rođena sam u malom selu koji je vremenom rastao i postao grad. Kasnije sam pošla da živim u glavni grad gdje je bilo puno ljudi. Živjela sam u stanu, imala samo terasu, a ovdje imam slobodu, mogu da šetam planinom, šumom, da idem gjde god hoću, kao da granice ne postoje…Dok sam radila, stalno sam putovala do posla i nazad, a ovdje nema stresa na koji sam bila navikla, ovdje je mnogo mirnije. Ljudi su drugačiji, imaju drugačiju energiju i način razmišljanja. Svi se međusobno poznaju i svi su kao jedna velika porodica.“

Sol kaže da mnogo voli Župu i da otkada ovdje žive, počela je da radi u bašti po prvi put u životu. Naučili su je Darkova familija i Youtube, a svoju bašticu je ukrasila originalnim drvenim natpisima na španskom jeziku, koji je njen suprug perfektno naučio uz nju.

Svekrva Ratka za Sol kaže: “To je najpozitivnije čeljade u našoj kući. Mene su moja unučad najviše voljela dok nijesu upoznali nju. Stalno pjeva i mnogo voli da radi. Kad je ona tu, nema sjedanja. Prečistila je čitavo imanje, zasadila cvijeće, okrečila kuću…”

Sol tvrdi da je ovo mjesto inspiriše da sve nauči i ništa joj ne ide teško. Jedino što nije uspjela da nauči je da muze. Darkova baba Draga izdiže na Lukavicu, pa je često obilaze, ona joj je držala par časova, ali nije uspjela da nauči. Sol tvrdi da je Lukavica najljepša planina na svijetu.

Ono što joj fali su porodične “fijeste”. Darko je išao sa njom dva puta u Argentinu i priča o svojim impresijama: “Kod njih je porodica jako ujedinjena. Baš smo pretprošle godine bili na 90-om rođendanu njene bake. Bila je cijela njena familija, ogromna žurka, svi smo plesali. Za razliku od naših svadbi gdje ljudi presjede, tamo svi igraju do zore. Svaka familija ima ogromne zvučnike koje iznesu ispred kuće. Veseo su narod. Imaju drugačiju energiju od naše.“

Druga stvar koja joj fali je mate. To je njihovo nacionalno piće, čaj koji se pravi od jednog drveta, kidaju mu se sitne grančice i lišće, koje se suši i pije iz posebne drvene čaše sa metalnom slamčicom. Ono što je kod nas kafa, kod njih je mate i kada se nađu sa prijateljima, kažu “hajdemo na mate“. U prethodnoj posjeti Argentini, Sol je donijela 7kg matea, ali kada njega potroši prelazi na hajdučku travu, majčinu dušicu, divlji origano, kantarion i ostale naše čajeve, koje čuva u teglicama sa natpisima.

Dok Darko radi, Sol svoje dan provodi tako što kuva, čita, uči crnogorski, radi oko njihove bašte, oko cvijeća, konzervira povrće, pravi med od maslačka, šije babi traveze… Kada su zajedno, odu često do grada, piju mate pored jezera, šetaju  Trebjesom, popnu se na Bedem…

“Volimo svuda da šetamo, odemo na planinu, beremo čajeve, obožavamo da kampujemo.. Volimo da provodimo vrijeme sami, našli smo jedno drugo i niko nam ne treba“, kroz smijeh kaže Darko.

“Većina ljudi su poput lista što pada, lebde i okreću se zrakom, lebde i tumaraju prema tlu. A drugi, malobrojni su poput zvijezda što idu svojom čvrstom putanjom, ne dostiže ih nijedan vjetar, sami sebi nalaze svoj zakon i svoj put.“ Ove dvije zvijezde sa dva kraja svijeta  spojilaje sudbina i ujedinila u jednu ljubav kakva samo postoji u ljubavnim romanima koju napiše sam život.

Ana Vojinović Dragićević

,,Pričajmo iskreno, bez uvreda, laži i spinovanja.”​

Ovaj razgovor se vodi prema Onogoštovim pravilima. Molimo, pročitajte pravila prije ulaska u diskusiju.

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Povezani članci

Svi su ga nekada sreli, preko trga, pokraj crkve, pored parka…bilo da je padala kiša ili snijeg, duvali vjetrovi, sijalo sunce, on je išao svojim specifičnim hodom, gorostasnom visinom, bacajući energično ruke za koje je tvrdio da takođe služe za hodanje, a onda bi zastao kraj poznanika, započinjujući uvijek neobično ćakulanje, darivajući ih parčetom svoje vedrine. Miško Mijušković bio je ikona grada N. kojeg je mnogo volio, svaki njegov kutak, klupu, lipu... Bio je jedinstven po mnogo čemu jer je proživio 70 godina na način koji niko nikada nije.

Početnim slovom njenog imena piše se riječ kultura od koje je satkano čitavo njeno biće, pa je i sama postala prva asocijacija za nikšićku kulturnu priču. Možda ste je nekada vidjeli kako otvara izložbe, kao organizatora raznih događaja, kako pjeva u horu ili možda u publici na večerima poezije, predstavama, promocijama knjiga, ali ni jedan kulturni događaj se ne može zamisliti bez ljupke Kristine Radović. Ova divna dama, sanjivog pogleda je istoričarka umjetnosti, koja svojim radom i ljubavlju stvara istoriju kulture grada N.

Možda ste je nekada sreli na biciklu, na skijama, u planini, u pozorištu, kako sadi drveće u Trebjesi, kako šeta korzom, kako kupuje na pijaci, kako pliva Krupcem... Ne postoji mnogo žena kao što je ona, neustrašiva, jaka, puna vatre, urbana i divlja, čuvar doma, čuvar grada, tradicije i slavnog imena Petrovića. Prije 48 godina nastala je pod kamenim Bedemom, rasla i izrasla u ženu neizmjerne snage, čija strast gori jače od strahova. Njeno ime je Ana Petrović Njegoš.