Pisac koji fotografiše misli

Njegovo ime je Nebojša Radović. Odrastao je u nikšićkim “dvorištima moći”, tu odmah iza zgrade Vračara u jednom lijepom vremenu gdje su se provodili sati “ispred zgrade”, gdje su se, kako sam Nebojša napisa: “provlačili kroz lavirint gusto zbijenih kuća, šupa i garaža, lutali okolo, sakupljali paučinu i istraživali, družili se, igrali, smijali, jeli jedni kod drugih.’’

Iz “dvorišta moći” pošao je u crno-bijeli svijet fotografisanja kojim se dugo bavi, a zatim  u “bijeli svijet”, tačnije u Švedsku, gdje poslednjih dvadeset godina živi, ponekad šetajući parkom Geteborga, da bi se kada ga obuzme nostalgija vraćao da prošeta nikšićkim korzom.

,,Kada sam ostao bez posla u Luci Bar, pošao sam u Švedsku jer mi tamo živi sestra. Radio sam razne poslove, gulio losos, to znači da se guli onaj preostali dio mesa koji ostane poslije mašine. Tada sam žalosno smrdio na ribu. Radio sam i kao taksista, električar, perač sudova, sušar, moler…”.

Kaže da je razlika između Šveđana i Nikšićana samo u “ambalaži”, pa dodaje: “Isto ljudi pate, vole zagrljaj, vole da budu voljeni… jedina razlika je što su oni strašno obzirni, počevši od očuvanja prirode i životne sredine, do njihovog ličnog prostora. Recimo, njihovi stanovi su goli, bez zavjesa sa velikim prozorima i možeš sve da vidiš, kako se neko oblači, obavlja kućne poslove, ali ako te vide da ih gledaš pozvaće policiju. Ti veliki prozori bez zavjesa postoje zbog nedostatka svjetlosti, a obično imaju i ogromne kuće zbog hladnoće  jer ako ne mogu da šetaju vani, mogu kroz kuću, može da im dijete vozi biciklo kroz kuću. Ranije sam tvrdio da bih mogao da živim sam na kraj svijeta i da nikad ne osjetim nostalgiju, ali desilo mi se jednom da sam ostao pune dvije godine tamo, živio fino, ali kad bih došao u stan sve bih više na kompjuteru tražio imena planina oko Nikšića i provodio bih sate gledajući kuda sam sve planinario od Kapetanovog jezera, Krnova, Durmitora…i onda me uhvatila takva želja da se vratim i kada sam došao, pošao sam u jedan restoran i tako se prejeo sarme, musake, punjenih paprika… iako se inače nikad ne prejedam, ali bio sam željan svega, govora, ukusa, mirisa našeg vazduha…”

Kada je nastupila korona, latio se olovke i pisanja. Kaže da je svojim desnim kažiprstom sa iskrivljenim noktom iskucao pet knjiga i priznaje da ga ima u svakoj riječi, slovu i zarezu. Za koji dan biće promocija njegove četvrte knjige “Baobab”, dok je peta knjiga “Ušur” već spremna za štampu. Tvrdi da u svakom nazivu ima puno simbolike. Riječ ušur je arapskog porijekla i koristila se u vremena kad se mljelo žito na vodenici, pa je vodeničar uzimao umjesto novca  ušur ili ujam, odnosno deseti dio od ukupne količine.

“Ima jedna stara pjesma koja govori o tome kako dolazi djevojka kod vodeničara da melje žito i ušur mu poljupcima plaća. Imam tu neku priču o tome koliko mi nekog tuđeg ušura nosimo u sebi jer smo pojeli možda nečiju tuđu muku i tuđi znoj. Dok u nazivu knjige ,,Baobab’’ opet ima simbolike jer je to drvo koje raste naopako, u najsurovijim uslovima, čuvajući rezerve vode u sebi koju koristi za vrijeme suše. Smatram da sam i ja na neki način naopak, u smislu drugačiji.”

“Pisanje je jedan vid terapije, bijega od okruženja koji pritiska, to me oslobađa… prvo sam počeo da pišem jer sam želio da se osjećam fino, recimo napišem priču i smijem se, drugu napišem i plačem dok je čitam, a onda se nad nekom zamislim i primjetio sam da to isto tako utiče i na ljude koji ih čitaju. Pronađe se neko, možda ne u čitavoj priči nego samo u dijelu ili slici koju opisujem. Volim kratku formu jer mogu da se čitaju svuda u kafiću, u parku, autobusu, uz kafu,čaj… nema nikakvog vraćanja i pamćenja gdje si stao. Često pišem priče koje su autobiografske, ali i priče ljudi koji su meni bliski.. pogodi me nečija sudbina.”

Kaže da samo može da piše u svojoj sobi u Nikšiću, pa dodaje: “Potrebna je posebna vrsta slatke dosade da bi čovjek pisao, a opet, potreban je i poseban ambijent, neki vjetar, snijeg, bol, sreća, sve te sastojke moram da upijem da bi ih pretvorio u priču. U Geteborgu nikad ne pišem, tamo samo upijam priče iako živim u kući kraj mora, gledam brodove kako plove za Dansku sa ogromne terase… ali ne mogu jer samo jednu posebnu vrstu emocije i mira imam u svojoj sobici u Nikšiću. Kad god se desi neki snijeg ili praznik, sjetim se djetinjstva. Sjećam se kad je Tito došao u Nikšić. On je samo jednom dolazio, obišao Željezaru i tada mi je moj pokojni otac kupio nebo-plavo odijelo sa sitnim bijelim prugama i držao me na ramenima da vidim druga Tita koji je prošao u autu. Ta sva sjećanja pretvorim u priče.”

Albert Ajnštajn je rekao: “Naiđe period u životu kada moraš da prestaneš da čitaš tuđe knjige i napišeš svoju.”