Nikšić Vrijeme
0.8°C Malo oblačno

“Novinarstvo donosi rezultat - utiče na vašu zajednicu ili društvo na najprogresivniji način”

Tiborova đeca

Privatna arhiva
  • Autor Ana Dragićević
  • 12.04.2024. u 08:23
U kući Katurića, sagrađenoj davne 1926.godine za potrebe apoteke, na jedna vrata možete doći do lijeka za tijelo, a druga će vas odvesti u jedan čudesni svijet koji liječi dušu. Kada se ona odškrinu, uski mračni hodnik, oblijepljen fotografijama grada N vuče vas da zagazite po starim škriputavim stepenicama, koje vode u neki stari, a opet novi svijet kuće, čije zidove krasi preko stotinu djela devet umjetnika, kojima je ona postala drugi dom, a koji zajedno sa svojim drugarima čine Samostalnu izviđačku četu i posebni Omladinski kulturni centar ,,TIBOR’’.

U sobici sa visokim prozorima se skupila mladost, ljepota i snaga čete, koji žele da zajedno kreiraju neki bolji svijet po uzorima njihovog vođe po kojem ovaj centar nosi ime – Tibor Sekelj.

Životna priča Tibora Sekelja

Kažu da život piše romane, a Tiborov život je ispisao  najuzbudljiviji avanturistički roman, dok ih je sami Tibor napisao čak trideset. Rođen je 1912.godine u Spiškoj Soboti. Kada je imao četiri godine iz očeve biblioteke je izvukao veliku enciklopediju u kojoj je pisalo o dalekim zemljama svijeta. Iako nije znao da čita, provodio je sate gledajući geografske karte koje su ga očaravale i ilustracije predjela i ljudi Afrike, Amerike, Azije…i  tada se nad tom enciklopedijom zakleo da će domoroci iz dalekih zemalja postati njegovi prijatelji.

Za svojih sedamdeset i šest godina boravio je u preko 100 zemalja i naučio 24 jezika. Penjao se, putovao, jahao, plovio i govorio  da su najveće bogatstvo koje je ponio na svojim obilascima, pored prirode, upravo ljudi, koji su na neki način postali njegovi prijatelji, kao što je maštao dok je bio dječak. Kako mu je otac bio veterinar, djetinjstvo je provodio u različitim gradovima, dok je gimnazijske dane proveo u našem Nikšiću, gdje je kao maturant davne 1928.godine osnovao prvi izviđački steg i pokrenuo razvoj skautizma u Jugoslaviji. Obilazio je Jugoslaviju pješice. Završio je Pravni fakultet u Zagrebu, samo zato što, kako je govorio, nije bilo fakulteta za svjetske skitnice.

Pored toga što je za svog života bio: pisac, alpinista, poliglota, vajar, fotograf,esperantista, muzeolog,reditelj, bio je prije svega novinar. Novinarski poziv mu je spasio život jer je za vrijeme Drugog svjetskog rata otputovao u Argentinu dok je holokaust odnio živote cijele njegove porodice sem njegovog  brata, koji je uspio da se spasi. U Argentini je proveo petnaestak godina i na poziv Švajcarca Linka, iskusnog andiste, pošao je u ekspediciju osvajanja najvišeg vrha obje Amerike- Akonkagve (6962m).

Tibor se ispeo na vrh, dok su četiri od devet članova ekspedicije izgubili život, među kojima je bio Link. Iako su ih brojne ekspedicije tražile, njihova tijela nijesu pronađena. Naredne godine Tibor je ponovo pošao da bi pronašao tijela svojih prijatelja i našao ih je u blizini samog vrha. Tada je napisao roman ,,Oluja na Akonkagvi’’ koji je postao obavezna lektira u Argentini. Stekao je ogromnu popularnost i tadašnji predsjednik Argentine, Huan Peron ga je odlikovao ,,Zlatnim kondorom’’ i ponudio mu državljanstvo, koje je Tibor ljubazno odbio, rekavši da je on građanin svijeta. Iako je u životu prešao puno kilometara, govorio je da su mu najtežih 200 metara  bili oni koji su vodili do vrha Akonkagve.

Putujući raznim zemljama često je doživljavao nezaboravne pustolovine. Jednom prilikom je obilazio vulkan, koji je bio u erupciji, na čijem vrhu su njega i njegove prijatelje napali orlovi. Kada je čuo da postoji pleme ljudoždera u Brazilu, zaputio se sa svojih pet-šest prijatelja u želji da ih upozna. Sastali su se sa njima na vrlo dramatičan način. Oni su bili preplašeni, uperili su svoja koplja prema njima, a Tibor se dogovorio sa prijateljima da im polako priđu i da ih zagrle, darivali su ih ogledalcima, šarenim maramama i izgovorili jedinu rečenicu koju su znali na njihovom jeziku: ,,Mi smo vaši prijatelji’’.

Poslednje godine života proveo je u Subotici kao direktor Gradskog muzeja. Tamo je i sahranjen 1988.godine. Na njegovom spomeniku piše Tibor Sekelj- književnik, svjetski putnik. Iako je rijeka u Brazilu, koju je slučajno otkrio, dobila ime po njemu -Tibor Rio, ipak je mnogima nepoznat i pomalo zaboravljen, ali diveći se njegovom legendarnom liku i djelu, Nikšićani: Nikola Peković, Luka Rakojević, Miloš Borozan i Slavko Đurković došli su na ideju da osnuju izviđačku četu i omladinski centar koji će nositi ime ovog velikog čovjeka.

,, Sve je krenulo 2019.godine sa kampom u Breznima kada je četa otpočela svoj put, ali kako izviđači postoje samo ljeti, a zimi isčekuju ljeto, javila se potreba za stvaranjem Omladinskog kulturnog centra koji je osnovan 2021.godine. Zasnovan  je na postulatu izvđaštva jer je to najzdraviji postulat za mlade ljude. Ovaj prostor je koncipiran kao javna ustanova koja ima dvije škole: Tiborovu ljetnju i zimsku školu. Nastojimo da omladini pružimo neki vid neformalnog obrazovanja. Živimo u gradu sa mnogo mogućnosti, tako da smo odlučili da gradu pružimo ono što mu je trebalo, a to su: ateljei, izložbeni prostor, muzičku sobu-studio i mnogo interaktivnih sadržaja. Centralna soba je dnevna i multimedijalna sala gdje organizujemo književne večeri, časove engleskog, italijanskog, kineskog, večeri društvenih igara, kino večeri, čitalački klub i svakog dana organizujemo razne radionice.Pored boravka u Centru svakog mjeseca  u saradnji sa planinarskim domovima, organizujemo  boravke u prirodi. Imamo devet umjetnika i ja zajedno sa Jelicom Joksović držim školu slikanja za djecu ”, kaže direktorica NVO ,,Tibor’’ Isidora Sarić.

Nikola Peković, Luka Rakojević i Peko Vukadinović su proučavajući lik i djelo Tibora Sekelja, stupili u kontakt sa nekim od njegovih savremenika, koji su još uvijek živi i tražili da dobiju autorska prava kako bi uradili reprint izdanja njegovih knjiga. Saznali su da je njegova druga žena, Eržebet Sekelj još uvijek živa. Susreli su se sa njom i shvatili  da mnogo više znaju o Tiboru nego ona jer je bila u braku s njim svega tri godine prije njegove smrti.

,,Mi smo tako postali Tiborova đeca, pokrenuli izradu zbornika radova o njemu, postali smo takozvani Sekeljolozi i naši radovi zajedno sa ostalim će činiti taj zbornik. Njegova slika stoji na posebnom mjestu u Centru. On nas stalno gleda i čuva našu kuću. Često se desi da koristimo rečenicu ,,Nije po Tiboru’’ za neku lošu ideju’’, dodaje Nikola Peković.

Omladinski klub je iznjedrio dva muzička benda kojeg čine isti oni klinci koji su odlučili da zakorače škriputavim stepenicama, dok na mjesečnom nivou, preko dvjesta mladih uđe u čudesni Tiborov svijet. Dok mnoga omladina živi u virtuelnom svijetu, ovi kreativni mladi ljudi stvaraju bolji grad, zagledani u Tiborovu sliku i žive tiborovski.

 

    ,,Pričajmo iskreno, bez uvreda, laži i spinovanja.”​

    Ovaj razgovor se vodi prema Onogoštovim pravilima. Molimo, pročitajte pravila prije ulaska u diskusiju.

    2

    Ostavi komentar

    Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

    Povezani članci

    Nije novost da u Nikšiću fali pedijatara. Novost nije ni da se fasada sa zgrade Dječjeg dispanzera maltene raspada, da je inventar dotrajao, da sobe u kojima borave najmlađi pacijenti vlaže, da su kupatila u izuzetno lošem stanju. Nije novost ni da najmlađi pacijenti decenijama čekaju bolje uslove i da su, izgleda, svi važniji od njih.