Provođenje djetinjstva u siromaštvu, baš kao što je slučaj i kod većine Roma u Crnoj Gori, Sokolja kao da je stimulisalo da zahvaljujući upornosti i dobroj volji postane prvi Rom sa visokim obrazovanjem u Crnoj Gori, a kasnije i prvi magistar, piše Anadolija.
Djetinjstvo je proveo u ovom gradu, gdje se kasnije i školovao. Danas radi u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava. Životni put ovog čovjeka, koji iskreno i otvoreno govori o svojoj prošlosti, sličan je životu većine Roma, ne samo u Crnoj Gori, već i šire. Siromaštvo, teški životni uslovi, nemogućnost zaposlenja, sve ono kroz šta prolaze mnoge romske porodice.
Život u baraci
Sokolj potiče iz porodice koja je brojala deset članova.
“Nas je osmoro djece. Živjeli smo u jednoj baraci, dimenzija tri sa tri. Živjelo se veoma teško. Kada bi neko dolazio, morali bi mi djeca izaći napolje, kako bi gosti ušli. Uveče bismo se poređali kao sardine, kako bi svi stali i da bi nam bilo toplo. U takvom stanju, naši roditelji su pokušali da od nas naprave ljude, da nas školuju, obrazuju“, počinje priču o svom djetinjstvu Sokolj.
Kako bi na najprostiji način objasnio sve ono kroz šta je prolazio kao dječak, Sokolj govori o jednom momentu koji nikog ne ostavlja ravnodušnim.
“Koliko smo bili siromašni oslikava jedna situacija iz mog djetinjstva, kada sam bio u četvrtom razredu. Nastavnik fizičkog vaspitanja je rekao da za sljedeći čas donesemo opremu, što je uključivalo trikmajicu, plavi šorts, bijele čarape i patike. Jako sam volio fizičko, došao sam kući i rekao majci da moram da pripremim tu opremu. Nekako sam sve sakupio sem bijelih čarapa. Majka mi je tada rekla – ti znaš sine da smo mi siromašni i da ne možemo da kupimo te čarape. Evo ti crne čarape. Ja sam rekao da mi ne trebaju crne čarape, već bijele. Plakao sam i plakao do kasno uveče, misleći da ću ipak nagovoriti majku da mi ih kupi. Majka me zagrlila i obećala mi da ću kad ustanem, imati bijele čarape. Kada sam zaspao, moja majka se dosjetila, od hulakop bijelih čarapa moje starije sestre napravila mi je bijele čarape tako što ih je odsjekla. Kada sam ujutro vidio bijele čarape, ja sam se tako obadovao. Obukao sam i te bijele čarape, bio sam srećan. To pokazuje koliko je bila siromašna moja porodica i koliko je trebalo snage za održati porodicu na okupu, obrazovati ih i napraviti od njih ljude“, kazao je Sokolj.
Od ponavljača do magistra
On je živeći u Nikšiću završio osnovnu i srednju školu, a nakon 17 godina pauze, upisao je Filozofski fakultet, koji je završio na smjeru predškolsko obrazovanje. Kasnije, Sokolj je i magistrirao.
Govoreći o svom školovanju, prisjeća se detalja koji su za njega bili stimulans da krene da se obrazuje. Veći dio osnovne škole završio je sa dovoljnim uspjehom, samo je u sedmom i osmom razredu imao dobar uspjeh. Imao je problem dok nije jezik savladao.
“Onda sam u srednjoj školi upisao rudarski smjer, jer u Nikšiću su boksiti, pa se moglo doći do posla. Ali desila se u rudniku neka nesreća, i onda mi je otac preporučio da napustim to i uzmem neki drugi smjer. To sam i uradio, tu godinu ponovio, onda sam upisao smjer saobraćajni tehničar. Na početku godine, profesor je htio upoznati nas učenike i svi smo se predstavljali. Kada sam ja došao na red, kazao sam da sam ponavljao razred“, prisjeća se Sokolj te situacije, koja mu je izuzetno teško pala.
“On me je pitao zbog čega sam ja došao i kazao mi da ja treba da znam da Romi nikada neće završiti školu. Rekao mi je da sam mlad i zdrav i da treba da se zaposlim negdje, da pomognem svojoj porodici, kako bi živjeli normalno, kako u školi ne bih gubio vrijeme. Te riječi su mi teško pale, ali sam mu obećao da ću završiti školu. U tom trenutku obećao sam nešto, u šta ja sam nisam vjerovao. Bio sam nedovoljan po uspjehu, te godine sam i ponavljao razred. Profesor je rekao da bi mu bilo drago da ja završim, ali da bi bolje bilo da nađem posao“, kaže Beganaj.
Te riječi kao da su promijenile život Sokolja Beganaja. Kritika profesora ili bolje rečeno poniženje pred razredom kod Sokolja su proizvele nevjerovatnu želju za učenjem.
“Kada sam se vratio kući, počeo sam da učim. Kada sam naučio par lekcija, sam sam se javio na času da odgovaram. Profesori su se čudili i tada sam dobio prvu četvorku iz geografije. Kasnije sam kod profesora koji mi je govorio da radim, i kome sam obećao da ću početi da učim, dobio peticu. I tako od najgoreg učenika postao sam najbolji đak u odjeljenju. Pomagao sam mojim drugovima, objašnjavao im lekcije, pisao im pismene zadatke“, kaže Sokolj.
Na pitanje kako su reagovali njegovi sunarodnici na njegove uspjehe u školi i na fakultetu, Sokolj kaže da u početku nisu nešto pretjerano vjerovali u njega.
“Kada sam išao na fakultet, radio sam u Komunalnom preduzeću u Nikšiću, čistio sam ulice. I moji sunarodnici su mi govorili kako škola ne pomaže, jer i oni bez škole i ja školom, a radimo isto. Međutim, danas kada vide koliko vrijedi škola, i oni kažu da škola nikad ne ostavlja čovjeka na ulici, već da samo može biti od pomoći“, ističe Sokolj.
Obrazovanje ključ za budućnost
On ima poruku za sve svoje sunarodnike, posebno za one najmlađe.
“Preporuka je obrazovanje, to je naša budućnost. Bez obrazovanja nema zaposlenja, nema ostvarivanja svojih prava. Bez obrazovanja neće vidjeti široko, već samo ono što je ispred njih. Sa obrazovanjem sebi stvaraju bolju budućnost. Posebno apelujem na roditelje da svoju djecu obrazuju, jer tu vidimo šansu za našu djecu“, poručio je.
Izvor: CdM
