“Bilo je to 2000. godina. Dosta teško vrijeme da se nađe posao i računao sam da će to da bude privremeno zaposlenje. Odmah su me poslali na granicu. Pokojni otac, brat, kao i ja, bili smo graničari u vojsci, pa mi je izgleda posao policajca na granici bio suđen. Kako je vrijeme odmicalo, privremeno zaposlenje postade stalno”, priča za “Vijesti” Drašković.
Njegove kolege, a i starješine, nijesu ni slutile da su Draškovićevo oružje riječi, da mu venama teče poezija, i da se “hrani” stihovima Vita Nikolića, Miroslava Antića, Jesenjina, Tina Ujevića… Da će tada dvadesetdvogodišnji Nikšićanin ubrzo objaviti knjigu poezije, ali i na Filozofskom fakultetu upisati srpski jezik i južnoslovenske književnosti.
“Kao osnovac zavolio sam književnost, pisao pjesmice, objavljivao ih po školskim časopisima. U srednjoj školi to pisanje je postalo da bude sve ozbiljnije i shvatio sam da ću možda jednog dana objaviti knjigu, da ću se, šta god da budem radio, baviti i pisanjem. To me i motivisalo da 2005. godine upišem fakultet, iako su me svi pitali zašto ne pravo, koje je srodnije sa poslom koji obavljam”, priča Drašković koji je dvije godine prije upisa fakulteta objavio zbirku poezije “Zaista čudni dani“.
A čudno je to bilo i za njegove uniformisane kolege. Policajac, muškarac, a poeta.
“Kolege su znale da pišem pjesme jer sam se s vremena na vrijeme pojavljivao u medijima i na književnim večerima. Dok su neki cijenili taj moj hobi, drugi su na njega gledali sa duhovitije strane. Poklonio sam im moju knjigu i onda su drugačije posmatrali na to čime se dodatno bavim. Uspio sam da motivišem čovjeka koji je takođe policajac i piše poeziju, da objavi knjigu. Mislim da sam na neki način odnos kolega prema umjetnosti i književnosti promijenio”, kazao je Drašković, koji je za prvu knjigu dobio nagradu “Zaloga”, koju dodjeljuje Književna zajednica (KZ) “Vladimir Mijušković”.
Raduje ga činjenica što je Nikšić ponovo “inficiran” poezijom, što mladi stvaraoci imaju svoj klub “Poenta poetika”, što se u gradu pod Trebjesom rađaju nove poete, ali i ljudi kojima je poezija draga.
Prije tri godine, u koautorstvu sa Dušanom Govedaricom, objavio je fotomonografiju „Album nikšićkih književnih uspomena“. Poeziju je objavljivao po časopisima, zbornicima, pisao prikaze, bavio se recenzijama, učestvovao na brojnim književnim večerima širom Crne Gore, ali i regiona, bio član raznih žirija za dodjelu nagrada za poeziju, postao sekretar KZ “Vladimir Mijušković”. Sada je došlo vrijeme da objavi novu knjigu poezije, a planira i da se oproba u prozi.
“Inspiracije na fali. Nalazim je na svakom koraku. Najviše me interesuje socijalna poezija, zatim ljubavna, mada u socijalnoj imam više prostora. Ili je manjak ljubavi u pitanju, pa me više inspirišu socijalne teme. Ništa još nijesam pisao od rodoljubive poezije, niti sam za nju nešto posebno zainteresovan”, kazao je pjesnik, koji od 2009. godine radi u Vilusima, 35 kilometara od Nikšića, kao kontakt policajac.
“Saživio sam se sa tim narodom, dobro sam ih upoznao. Ljepota u mom poslu je upravo ta komunikacija sa ljudima. Volio bih da radim u prosvjeti, ali tamo je teško doći do stalnog posla. Ovamo sam 17 godina i za sada ne namjeravam da promijenim radno mjesto. Ali, ko zna šta nosi dan”, zaključio je Drašković koji će, ukoliko nastavi školovanje i upiše magistarske studije, najvjerovatnije izabrati arhivistiku.
Trinaest, Jovanov srećan broj
“Iako mnogi smatraju da je 13 nesrećan broj, sa mnom je druga situacija i mnoge lijepe i značajne stvari koje su mi se dogodile vezane su za taj broj. Rođen sam 13-og, istog datuma sam počeo da radim, dobio sam rješenje za stalno, objavio prvu knjigu. Nijesam sujevjeran, ali tu povezanost sa brojem 13 su primijetili i neki moji prijatelji, pa je Dušan Govedarica, naš poznati pjesnik, kada je objavio knjigu ‘Braća idu u Goliju’ i jedan broj primjeraka u štampariji numerisao za prijatelje, broj 13 odvojio za mene”.
vijesti.me
