“Kada sam Vojina prvi put uzela u ruke poslije porođaja koji je bio prilično iscpljujući jer je Vojin bio krupna beba bila sam u prvi mah zbunjena, jer sam se upoznavala sa nekim koga sam nosila u stomaku devet mjeseci. A, onda su počele da naviru emocije. Nevjerovatan osjećaj koji se teško može riječima opisati. To mogu samo majke da razumiju i znaju”, kaže Radmila.
Ipak, tvrdi da se odlično snalazi.
“Imala sam iskustva sa bebama jer moja sestra ima četvoro djece i praktično sam bila dio njihovog odrastanja, ali, ipak, je ovo nešto sasvim drugačije. Odgovornost i strah su bili prisutni u prvim danima nakon izlaska iz bolnice ali majčinski instikt brzo proradi i kasnije sve postaje rutina. Prosto uživate u tim obavezama. To su slatke muke”, dodaje ona.
“Moj suprug je jako posvećen našoj bebi, naravno onoliko koliko mu posao to dozvoljava. Iskreno, prijatno sam iznenađena jer on uopšte nema strah kada je beba u pitanju. Nema konkretne “obaveze” ali je tu da mi pomogne oko kupanja i nosanja, jer Vojin sada ima grčeve pa mu prija kada ga nosimo. I naravno, Vojin obožava da zaspe na tatinim grudima”, priča Radmila.
Rođenje sina je kaže mnogo promijenilo, a u njihov dom unijelo radost.
“To je velika promjena, život se mijenja, naravno u pozitivnom smislu. Vojin je u našu kuću unio veliku radost i toplinu, potpuno nas je oplemenio. Biti roditelj je nešto najljepše na svijetu”, iskrena je ona.
Radmila nema neostvarenu želju. Sa policama punim medalja i najsjajnijom i najvrijednijom, a to je njen sin i porodica, kaže da bi bila jako neskromna kada bi je imala.
Izvor: CdM / Magazin Nina
