Retrospektiva: Tako je govorio Šobić ranih osamdesetih

Tako je i Nikšićanin Ivica Drašković na internetu pronašao i originalni članak Šobićevog intervjua iz 1982.  godine koji je podijelio sa nama.

Članak koji potpisuje Pero Simić (Rock 82), prenosimo u cjelosti.

Pjesnik, muzičar i lutalica, najnemirniji duh domaće muzičke scene, životni svaštar Miladin Šobić, za deset godina koliko je na muzičkoj sceni nije se nimalo promijenio: vans svih šablona i normi, u istom odijelu i sa istom frizurom i dalje lutajući živi svoj život. Između nastupa po studentskim domovima, željezničkim i autobuskim stanicama i radnim akcijama stigao je da po drugi put svrati u studio i zabilježi svoje nove pjesme kako bi ga čuli i oni do kojih igrom slučaja nije svratio. U opštoj larmi i čudnim zvucima ovog vremena, naoružan gitarom i svojom poezijom on uspijeva da se dopadne svima. Novi dokaz za to je i njegov drugi album „Umjesto gluposti”.

Ti  uspješno nastojoš da slijediš svoj put koji si izabrao i kome si do danas ostao dosljedan.

 – Kada sam počeo ovim da se bavim nijesam bio jedan od onih koji su izabrali nešto što kasnije nije trebalo raditi. Moja forma je  stvorena spontano iz poezije koju sam stvarao i iz gitare sa kojom sam počeo da se družim prije nekoliko godina. Ono što se od mene čuje tekstovi i muzika rađeno je najiskrenije te, koliko se ja nijesam promijenio toliko je muzika ostala ista. Nijesam od onih koji će da obećaju da će uvijek biti tako, ali koliko život u meni bude crtao i slikao neku novu sliku, toliko će i muzika izgledati drugačije. Poslednjih godina žvaćem sve što u životu treba sažvakati i branim se od života onoliko koliko se od njega treba braniti. To sve ima reflekse i u muzici i u poeziji i to dobija neki šobićevski način.

U ovom svom poslu si pomalo ostao usamljen. Formula gitara plus poezija je bila karakteristična za početak sedamdesetih godina.

Vrijeme nosi svoje. Sedamdesetih godina ljudi su se najviše družili sa gitarom i ljudsko uho je bilo nevjerovatno naklonjeno zvuku tog angažovanog pjesničkog izražavanja uz gitaru koja nije tražila nikakva elektronska pomagala. Vremena su se promijenila: sada je potrebna teška, buntovna, svakodnevna i energija i riječ i jedan prilično banalan jezik koji ne može da se uvrsti ni u jednu knjigu poezije i gdje gitara vrlo teško sve to može da odslika. Ipak, ima i ljudi koji mogu da osjete šta je poezija i šta je muzika, a tek onda da u svemu tome traže jednu formu koja će ih zadovoljiti u nekom savremenom smislu. Ja sam ostao dosljedan svojoj gitari i svojoj poeziji.

Ja sam Crnogorac koji nikada nije uzeo gusle u ruke, mada bi, možda, bilo najnormalnije da kao potomak jednog naroda znam da ih sviram. Međutim, ja sam svoj, sa gitarom i poezijom i takav ću i ostati.

Poštovaoci tvoje poezije i muzike pripadaju različitim generacijama.

Ne dodvoravam se nijednoj generaciji. Sve je to spontano u jednoj vjerovatno univerzalnoj formi – gitara i glas, ili u univerzalnoj temi, ljudska plemenitost, humanost,  emotivnost. Oni koji nose minđuše i prate savremena zbivanja u muzici me neće odbaciti iako se neće odveć družiti sa mojom poezijom. Oni će reći „Šoba, care“ , i doći će da me čuju; ja im dođem kao dopuna za sve te modne ludosti koje prate. Tako je i sa starijima koji u mojoj poeziji i muzici traže sebe, traže da popune neke svoje životne praznine. I sa jednima i sa drugima mi je lijepo.

Konstatovano je i da je posao glavnih pjesnika domaćeg roka pomalo i ludački.

Pa, u današnje vrijeme kada je važno imati što jači auto, veći devizni račun,kada se treba boriti samo laktovima, vrlo je ludo stavrati neku muzičko-poetsku umjetnost. Čovjek gubi kriterijume vrijednosti i sve je manje formule da se ljudski ukusi i namjere objedine. Mogu da zamislim šta je sve Bregoviću, koji je imao jednu veliku mašineriju, stajalo na putu, šta je sve htjelo da mu sasiječe noge. Međutim, on je uprkos svemu tome znao da piše divne pjesme. Izdražti u svemu tome je ipak pomalo ludački. Eto, na primjer, Džoni Štulić, on je stvarno poseban ludak koji ima svoj svijet. Neki njegov način rada obezvrjeđuju i smatraju prodajom, međutim on je čovjek za sebe i vjerovatno je da će , i kada ne bude aktuelan, raditi neke „lude“ vrijedne stavri. On se ne da ovim točkovima ludog dvadesetog vijeka i vrišti na taj dvadeseti vijek. To je dosta dobro i jako mi se sviđa. Nekda se ljudi nijesu libili da kažu Mocartu i Betovenu, „predstavlja nas“, reci budućim generacijama ko smo mi bili. Međutim, mi se nekako ustežemo da to kažemo Štulići, Đorđeviću, i drugima. Znam, postoje i druge vrijednosti, ali muzika je velika stvar, veliki broj ljudi ide za njom.

Od svog prvog nastupa (na Subotičkom festivalu 1975. godine) pa do danas snimio si samo dva albuma.

Moja poezija i muzika je moja muzička i muzičko-poetska ličnost, bez nekih zacrtavanja, bez nekih planova, na neki način predstavljaju poluodgovor zašto za sedam godina samo dvije LP ploče. Po meni, zadatak ploče je da se proda u što većem tiražu i da samim tim bude jedna slika uspjeha onoga ko se bavi ovim poslom.  Ja ne snimam često ploče iz prostog razloga što želim da sam sačuvam sve što radim, da bi to bilo vrijedno onda kada ja to zasviram i zapjevam i da što manje ljudima pružam priliku da oni to pretvaraju u neke tržišne norme i način da prave neki svoj veliki biznis i eventualno i mene uvrste u njega. Tek sam prošle godine bio siguran da sve što sam stvorio mogu i da sačuvam, te da će to biti tako i kad ploča počne da se prodaje. Tada sam snimio ploču ”Ožiljak”, koja je dosta dobro prošla. Mislim da sada mogu da idem i dalje i da će diskografski rad u mom cjelokupnom radu zauzeti neko veće i važnije mjesto.

Tvoj drugi LP ”Umjesto gluposti” već je u prodaji. Šta nam on donosi?

Razlika između ”Ožiljka” i mog novog LP-ija je onolika koliko sam ja u novoj situaciji. Sada sam u prilici da iskažem nove teme, koje mi je vrijeme nametnulo. Ovo je vrijeme puno gluposti i bojim se da se ne inficiram: zato umjesto gluposti nudim deset raznolikih pjesama, koje sam snimio u jednom privatnom studiju u Subotici, zahvaljujući Gaboru Lenđelu i nekolicini mađarskih muzičara. Radni naslov albuma je bio  ”Đon” po kompoziciji koja se nalazi na njemu: udaram đonom ljubavi na ljudski đon. Film sa ploče se odvija od ”Đona” – gdje govorim: ništa ljudi, ništa vrijeme, ja furam po svom – pa sve do pjesme ”Cipele nove”, o jednom novom vremenu kada se ljubav prodaje, kada sve manje može da se čuje da brat želi da ti bude neko ko ti po krvi nije brat, kada se svi čuvaju od velikih stresova. Preko tih novih cipela ja gazim ironijom. Istakao bih i pjesme ”Željezničke tuge”, ”Četa luđaka” i ”Ne pokušavaj mijenjat’ me”. Nešto kasnije ću pripremiti još jednu ploču na kojoj će se naći moje nove pjesme, ali ovoga puta bez pratnje orkestra, samo ja i gitara. A do tada biće me svugdje. Gdje god ima dobrog društva, dobrog pića i dobrih kafića, djevojaka, lijepih stvari koje čine život.

Ti si čovjek bez adrese. Živiš u hodu. Imaš li snage?

Snagu sakupljam u kontaktima sa ljudima. Iz tih susreta i nastaju moje pjesme. Ja sve moje pjesme mogu ljudima da pokažem i nimalo se ne uplašim da će to promijeniti jedan moj mir, jedan moj način hoda kroz život. Koliko god susreti sa ljudima budu ovako lijepi, ja ću uvijek imati snage i uvijek ću ostati ovakav. Naravno, sa gitarom u ruci.