On je kazao da bi nam bez tog osmijeha udžbenici istorije bili siromašniji, mnogi ne bi znali kako se prkosi smrti i kako se neprijatelju treba nasmijati u lice.
Todorović je pred okupljenima danas pročitao i istorijat jedne od najvećih ličnosti Drugog svjestskog rata. Prenosimo ga u cjelosti...
Ljubo Čupić rođen je 1913. godine u Argentini, kao jedno od šesetoro djece u radničkoj porodici Sava i Stane Čupić, rođene Burić. Kršteno ime mu je bilo Čedomir. Majka Stana ga je dok je bio dijete iz milošte zvala Ljubo i to ime je nosio sve do herojske pogibije pod Trebjesom, gdje je poljubio zvijezde slobode i besmrtnosti. Tridesetih godina 20. vijeka došao je u Nikšić, gdje je završio gimnaziju. Nakon toga studirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu i pripadao ljevičarskom studentskom pokretu, a 1940.godine postao je član Komunističke partije Jugoslavije. Poslije Aprilskog rata vratio se u Nikšić i kao član Komunističke partije učestvovao u pripremi ustanka. Početkom jula 1941.godine, izbjegao je iz okupiranog Nikšića, a po izlasku iz grada pristupio je čuvenoj partizanskoj četi „Đuro Đaković“.
Aprila 1942.godine partizana Ljuba Čupića zarobili su četnici na Kablenoj Glavici u okolini Nikšića. U zatvoru gdje je bio zvjerski mučen, kako bi izdao druge partizane, mučiteljima je pokazao samo prezir: “Ja sam komandant partizanske čete i komunista. Vi nacionalisti ste obične sluge okupatora. Prezirem vas, kao ljudska ništavila. Poručite mojoj rodbini da ne pokušava da traži milost za mene.“
Na javnom suđenju u Nikšiću prkosnim držanjem i britkom riječju izrugivao se vijećnicima suda. On i još nekoliko komunista osuđeni su na smrt. U momentu kad je izlazio iz sudnice, uslikao ga je fotograf. Tako je nastala jedna od najlegendarnijih fotografija drugog svjetskog rata: Ljubo Čupić, osuđenik na smrt koji se smrti smije u lice. Zbog Ljubovog osmijeha tuđin je zastao, dželati su oborili oči pred njim. I puščane cijevi... Tek druga smjena je uspjela da ispali plotun. Jedan čovjek i jedan osmijeh pobijedili su svoje ubice. Ljubo Čupić je dakle 1942.godine strijeljan-ali nikada nije ubijen.
Na strelištu je vikao:“Živio drug Tito i slavna komunistička partija“, a kad su ga pogodili prvi rafali, stajao je uspravno i pred masom naroda koja je gledala pogubljenje doviknuo:“Doći će dani slobode!“. Vezanih ruka i otete slobode toga dana, u 30.godini života, pošao je u legendu.
10.jula 1953. godine, proglašen je za narodnog heroja.
