Ovo selo pamti rimske kočije, turske karavane i stope mnogih junaka, koji su tuda promarširali. Pamti kuće pune čeljadi i smijeha. Tamo gdje ljudi više skoro da nema, uselio se bršljan, ali se još uvijek može čuti lavež pasa i ponegdje blejanje ovaca.
Obimne kiše probudile su izvore Kunka, koji užurbano šalju vodu put prelijepog Slivlja.
Pronađosmo mnoge kamene kuće, čija vrata bjehu zamandaljena, ali kako narodna poslovica kaže “kartu čitaj, seljaka pitaj”. Tako tražeći, naiđosmo na vrsnog poznavaoca istorije ovog kraja, gospodina Milana Kontića.
Navodeći brojne datume, koje nismo upamtili, ispriča nam, između ostalog, o monahu iz 16. vijeka, Isajilu od Onogošta, kojeg su Turci ubili između dva izvora u Gornjem Kunku. Besjedio nam je o devet krvavih ostroških dana, koji su se zbili prilikom pohoda Omer-paše Latasa, kada je Kunak preplavljen leševima konja i junaka, ali su hrabri Crnogorci uspjeli da sačuvaju i prebace mošti Svetog Vasilija do Cetinja.
Nakon poučnog časa istorije, vratismo se u sadašnje vrijeme. U Kunku zimuju svega tri domaćina, ali tamo odakle se ljudi povuku, naseljavaju se izaslanici prirode, ptice, divokoze, srne, medvjedi, vukovi i gospođice lije.
Međutim, mnoge, čiji su korijeni odavde, nešto neobjašnjivo vuče da bar odmore dušu, napiju se svježe arije i otvore vrata prađedovskih ognjišta. U selo turiste dovodi obilježena planinarska staza, koja kroz živopisne predjele vodi na Ostroške grede, sve do krsta iznad manastira.
Ko jednom čuje taj čudesni poj ptica i grgoljave stihove izvora, uvijek će se vraćati stazama Kunka na po još jednu turu opijanja, koju priroda časti.
Autori: Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
