Zaboravljenim stazama: Zabran kralja Nikole

Ulaziš u nju kao na sveto mjesto  jer ona je crkva i svetilište podanicima prirode.Ta šuma začara  svakoga  ko u nju kroči, a jednom je u nju  zakoračio i sami kralj. Zadivljen njenom ljepotom, ovu šumu dobi na dar, te je prisvoji i ona ostade poznata kao ,,Zabran kralja Nikole”.

Često je kralj tu dolazio da se odmori i napije čiste arije, ali i da lovi sa svojim prijateljima. Dok njome koračaš, zamišljaš kraljevsku povorku kako polako odmiče i kao da čujes zveket potkovica o kamenje i zvuk lovačke trube koja podsjeća na krik ranjene životinje.

U šumici postoji izvor, koji nosi njegovo ime, na kome je nekada stajala mesingana česma, koju je neko otuđio, dok danas je zamjenjuje drvena kroz koju klize srebrne kapi hladne izvorske vode.

Makadamski put, okružen kraljevskom gardom bukvi, koje stoje u stavu mirno na prostrtom tepihu suvoga lišća, prizor je koji vas prvo dočeka kada zađete u Morakovsku šumu.

Pokraj puta nalazi se po koja stijena koja se otrgla od planine, ali koju su zarobila stabla i okovala mahovina. U jesen žubori potok koji umiruje i liječi. A onda izbijaš na Blace, koje čuvaju vrelo Gračanice i drveni natpis ,,King Nikola's Hunting Ground”. Tada kao da čuješ neki eho koji se prolama vrhovima i govori : ,,Napij se vode! Napij se divljine! ”

Stupaš na zelenu pozornicu uz osjećaj da te neko gleda… Možda oko orla koji kruži ili mrkog medvjeda koji ovdje gospodari. I nikada ne znaš da li ćeš ugledati slatku vjevericu kako skakuće sa grane na granu, mrzovoljnog jazavca ili će ti se ukrstiti put  sa kakvim šumskim čarobnjakom koji tuda tumara.

Kažu da se između dva drveta bora kriju vrata koja vode u magični svijet. Ako postoji takav začarani svijet, njegova vrata se kriju u Zabranu.

Samo vile znaju da li je Zabran ljepši u jesen kada lišće odigra svoj poslednji ples sa novembarskim povjetarcem ili  zimi, kada u sniježnom januarskom snijegu škripe šape vukova.Možda u proljeće kada medvjed halapljivo žvaće sremuš nakog dugog sna ili pak u ljeto, kada komarci zuje u hladu bukve, tražeći krv izletnika.

Treba da postoji zabran nad Zabranom  jer niko ne bi smio da kida kraljevsku gardu stabala, niti da lovi njegove uplašene stanovnike. Ne bi trebalo mrsiti konce koje priroda tako vješto povlači već stoljećima.

U Zabranu svaki put zaplamti u nama želja za životom u skladu sa prirodom,  jer :,,Vjerujem u šumu, u livadu, i u noć u kojoj kukuruz raste. Potrebno nam je potopiti jelu, omoriku i drvo života u naš čaj. Dajte mi divljinu čiji pogled ne može izdržati nijedna civilizacija. ”

   Ana Dragićević i Jovanka Komnenić