O njoj mi je pričala baka, kako je nakada davno gonila na konjima žito iz bezvodnih Vilusa, putem niz strme stijene, sve do bogatog sela Zaslap. Bogatstvo je selu donosila rijeka, na čijim obalama je nekada, kloparalo tridesetak mlinova i brojne stupe, koje su bile svojevrsne fabrike suknene odjeće.
Ko je imao mlin bio je gazda.
Ali kao što i biva, mlinovi utihnuše, stupe ostadoše samo u pričama, ali magija ovoga mjesta još privlači. Tako je i privukla biznismena Igora iz Rusije, koji je svojom donacijom pomogao adaptaciju već postojećeg akvadukta, zahvaljujući kojem svaka kuća u selu ima vodu, a u planu je i izgradnja fabrike vode.
Dočekala nas je Zaslapnica grgoljavom dobrodošlicom, dok zaboravljeni i oronuli mlinovi nijemo stajahu, kao svjedoci nekadašnjeg vremena, kad je iz njih izbijala ,,bjelina'', koja je hranila mnoga usta.
Možda su mlinovi i stali, ali ne i život u selu. Radoznali seljani, željni gostiju i priče srdačno nas zvaše na kafu i rakiju. Pričaše nam o životu na selu nekada i sada i uputiše nas na seljanina, koji je svojevrsna seoska enciklopedija, gospodina Kovačevića,kojeg smo zatekli u radu na renoviranju starog mlina.
On i njegova supruga ruskinja su zamijenili život u užurbanoj Moskvi, mirom i spkojom ovoga prelijepog kraja. Saznasmo o vojskama koje su ovuda marširale, o mnogobrojnim grobljima (turskom, tatarskom, grčkom, rimskom i sadašnjem), o tome kako je ovaj kraj bio zanimljiv mnogim naučnicima iz zemlje i regiona.
A na kraju sve priče vode rijeci. Rijeci čiji izvor upoređuju sa ostroškim čudom, rijeci koja je donijela život i bogatstvo. Rijeci koja je tu ostala i kada su mnogi otišli. Možemo i mi reći,poput Andrića za Drinu: ,,Teci ,Zaslapnice,teci i pričaj''.
Zbog svega ovoga vrijedi obići ovaj kraj jer „ tu su mlini, tu su klini, tu je koza, tu je loza, tu je voda, svaka zgoda“.
Autori: Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
