U predstavi igraju Vladan Gajović, Anja Drljević, Jovan Krivokapić, Maja Stojanović, Nikola Vasiljević i Andrea Drašković.
Prevod sa francuskog uradila je Ivana Dimić, kostimografiju i izbor muzike potpisuje Nataša Poplavska, scenografiju Vesna Sušić, dizajn, fotografiju i video animaciju Emil Petrov, dizajn svjetla Bojan Bojanić.
„Zelerov tekst u suštini je jednostavna porodična priča o Andreu (Vladan Gajović), starcu koji boluje od demencije i njegovoj kćerki Ani (Anja Drljević), rastrzanoj između bezuspješnih pokušaja da mu pomogne i sve većeg beznađa u koje ponire. Međutim, ono što tekst čini scenski intrigantnim je način na koji je priča scenski ispričana. Struktura drame je u osnovi fragmentarna: neke situacije se ponavljaju, dolazi do zamjene scena, mjesta, vremena i identiteta likova, i ta „zbrka“ upravo oslikava Andrein unutrašnji svijet, njegovu konfuziju izazvanu demencijom.
Anja Drljević u ulozi kćerke uspijeva da dočara rastrzajuću bol zbog sve očiglednije nemogućnosti da uspostavi komunikaciju s ocem. Možemo da osjetimo kako snaga ljubavi i njena empatija na kraju posustaju pred nepremostivom barijerom bolesti, koja sve razgovore vraća na početak, kao da dotad nikad ništa nije bilo rečeno, kao da postoji samo jedno vječito „sada“.
Glumac Gajović oblikuje lik oca dajući mu izuzetnu energičnost kojom kao magnet privlači pažnju gledaoca bez obzira na mučnu temu, dajući povremeno svom liku obrise komičnog i ironičnog. Ušavši u srž ovog lika, on nam pokazuje i ostatke njegove nekadašnje ličnosti poput, na primjer, harizmatičnosti i koketnosti nekad samouvjerenog muškarca. On takođe i vješto gradi oštre prelaze iz simpatičnosti u jarost, iz ljutine u melanholiju, tugu ili očaj. Vidimo i suprotnost između snage tijela i slabosti duha – nakon naleta energije i optimizma odjednom vidimo starca zbunjenog ili ljutog, džangrizavog ili tužnog, i to zbog neke ideje koja je upravo bljesnula u njegovom ispreturanom umu“, izvod iz kritike Ive Čukić Šoškić (peripetija.me).
