Filmska rukometna priča Alena Muratovića: Kada je srce jače od teške povrede

Rukomet je počeo da trenira relativno kasno. Nije marilo, ogromni talenat i još veće srce nadoknadili su ono što su njegovi saigrači godinama unazad učili. Rođeni sportista i borac kojem ni teška povreda ramena, u zenitu karijere, nije slomila sportski  duh.

On trenutno nastupa za španski Kangas, u koji se vratio prije dvije godine, poslije pauze zbog povrede ramena, gdje će i završiti svoju igračku karijeru. Njegov rukometni put je bio veoma bogat i zanimljiv, a sve je naravno počelo u rodnom Nikšiću.

“Sa rukometom sam počeo da se bavim sa 13 godina, a prije toga sam trenirao košarku. Rukomet sam zavolio gledajući velike asove koje je naša država imala tada kao što su braća Peruničić, Igor Butulija i ostali. U RK Nikšić sam savladao prve rukometne korake, i pošto je napredak bio evidentan u samom početku, odmah slijedi prelazak u RK Budućnost gdje sam proveo tri godine, da bih poslije toga prešao u cetinjski  Lovćen koji je tada bio šampion Srbije i Crne Gore. Za mene je sve išlo nekako brzo i odjednom sam se našao u kremu domaćeg rukometa, a bila su mi otvorena i vrata reprezentacije“, navodi Muratović.

Odlične igre u Lovćenu i reprezentaciji ubrzo bivaju zapažene širom Evrope, kada i stižu prvi pozivi iz inostranstva. Alena tada put odvodi u Španiju gdje će provesti najveći dio karijere. Kangas, Valjadolid a potom prelazak u Flensburg, za u to vrijeme rekordnih 800.000 eura, najljepši su dio karijere za jednog od najboljih evropskih bekova u poslednjih deset godina.

“Poslije dvije sjajne sezone u Lovćenu, uslijedio je poziv iz mog sadašnjeg kluba Kangasa. Tamo sam odigrao dvije sezone, poslije čega dolazi poziv iz Valjadolida čije sam boje branio tri sezone. Onda je na red došao Flensburg gdje sam u prijateljskom meču zadobio povredu ramena koja je bila veoma nezgodna i mogla je lako da znači kraj karijere. Ipak igranje u jednoj od najačih svjetskih liga me igrački potpuno afirmisalo i pomoglo mi da u profesionalnom smislu dostignem svoj zenit“, ističe Muratović.

Upornost i sportski duh nijesu napuštali Alena ni u najtežim trenucima u karijeri. Dug period oporavka od povrede koji je trajao tri godine iskoristio je za školovanje, a u povratak na rukometni teren je vjerovao i poslije najpesimističnijih prognoza doktora, iako je u jednom trenutku i sam bio odustao od svega.

“Povreda se desila već poslije pola godine provedenih u Flensburgu. Poslije nezgodnog udarca iskočilo mi je rame, i nakon toga je slijedila operacija, pa rehabilitacija i dug oporavak jer je povreda ramena veoma teška.  Vrijeme oporavka sam iskoristio da u Beogradu završim Fakultet za sportskog menadžera. Poslije završetka studija otišao sam u Kangas da posjetim prijatelje, koji su uspjeli da me nagovore da ponovo zaigram rukomet. Naravno da je toj odluci najviše kumovala moja velika ljubav prema rukometu. Sada je već treća sezona od kad sam se vratio na teren i mogu vam reći da maksimalno uživam i da još ne znam kada ću završiti karijeru,“, navodi Muratović, koji ima želju da se po završetku igračke karijere posveti trenerskom poslu.

Tri evropska i jedno svjetsko prvenstvo odigrao je naš sugrađanin prije povrede, u dresovima SCG i Crne Gore i bio jedan od glavnih igrača u selekciji. Najveći uspjeh je ostvaren u Tunisu 2005. godine na svjetskom prvenstvu gdje je sa reprezentacijom SCG osvojeno peto mjesto.

“Igre u reprezentaciji su za mene predstavljale poseban doživljaj. Igrali smo svi kao jedan, a motiva nam nikada nije falilo, plus smo igrački bili veoma kvalitetni. Znali smo koliko naš narod voli rukomet i davali smo sve od sebe da ostvarimo što bolji rezultat. Zbog toga smo i briljirali 2005. u Tunisu, gdje smo uz malo više sreće mogli da stignemo i do medalje. Naravno da mi je posebno drago i što sam bio u reprezentaciji Crne Gore na debitantskom učešću na Evropskom prvenstvu u Norveškoj gdje smo prošli u drugi krug takmičenja“, ističe svoje impresije iz reprezentacije Muratović.

Alen se potpuno adaptirao na Španiju koja mu prija u svakom smislu, a tamo je zasnovao i porodicu, i zajedno sa svojom suprugom i dvoje djece uživa u blagodetima iberijskog poluostrva.

“Španija je fenomenalna zemlja. Svakako da mi prija španska klima i mentalitet  Španaca, koji su slični ljudima u Crnoj Gori. Njihova otvorenost i gostoprimstvo su mi uljepšali sve ove godine koje sam tamo proveo, i da nije tako, teško bih se zadržao svo ovo vrijeme. Zemlja je uređena i sve veoma dobro funkcioniše, mada je nivo kvaliteta rukometa poslednjih godina pao. Razlog tome je svakako finansijska kriza, koja nije jedino pogodila Barselonu koja je i dalje finansijski stabilna jer su tradicionalno u vrhu evropskog klupskog rukometa“, navodi Muratović.

Momak koji je svojom prepoznatljivom igrom i svojim razornim udarcem zaluđivao rukometnu Evropu, čime je ostalo upisano njegovo ime u rukometnoj eliti Evrope, poručuje svima da se bave sportom makar rekreativno, a onima koji imaju želju da zaplove u profesionalne vode, da pored  rada, treninga i fanatične borbenosti moraju da vole sport i da u njemu uživaju, a on je to najbolje dokazao na svom primjeru.