U njegovim dramama nalazimo marionetske likove sa mehaničkim dijalozima u kojima zapravo niko ne komunicira, svijet bez nade i smisla.
Joneskova porodica je često mijenjala mjesto i zemlju boravka. Ali njegov otac se brinuo da dječak dobije kvalitetno obrazovanje i izabere "pristojno zanimanje". Jonesko je vrlo rano otkrio ljubav prema teatru.
"Sa majkom sam bio u Luksemburškom parku gdje se nalazilo lutkarsko pozorište. Imao sam četiri godine, svi oko mene su se smijali, ali ja nijesam. Majka je mislila da mi je dosadno i htjela je da napusti predstavu, ali ne, meni uopšte nije bilo dosadno, naprotiv - bio sam prikovan, očaran, gotov!"
Nakon razvoda roditelja, brigu o njemu je preuzela majka. U Bukureštu je studirao francuski, filozofiju i književnost. Prve komade pedesetih godina pisao je na rumunskom, da bi nakon toga prešao na francuski jezik. Pored drama pisao je eseje i pripovijetke.
Njegove najznačajnije drame su: "Ćelava pjevačica", "Lekcija", "Stolice", "Amede, ili kako ga izgubiti", "Žak ili pokornost", "Nosorog", "Kralj umire", "Makbet", "Šetnja po vazduhu", "Almina improvizacija", "Novi stanar", "Ubica bez plate" i "Žeđ i glad".
Ćelava pjevačica" je Joneskov najčešće izvođeni komad, čije porijeko i istorijat privlači pažnju. Naime, godine 1948. Jonesko je počeo da uči engleski jezik koristeći se Asimil metodom. U udžbeniku je naišao na dijaloge sačinjene od kratkih rečenica, idioma i banalnih iskaza. Prepisivao je rečenice i bio iznenađen mnoštvom šablona i time da "suprotne istine mogu da vrlo lijepo opstanu jedna kraj druge". Na taj način dobio je građu i likove za svoju dramu. Naslov je odabran tek nakon što je na sceni napravljen lapsus i "plavokosa učiteljica" pretvorena u "ćelavu pjevačicu".
Otuda naslov nema značenja, jer na sceni nema ćelave primadone. Nizanje događaja povremeno djeluje smisleno, ali se događaji vraćaju svom početku. Likovi se nalaze se u nekakvoj gostinskoj sobi u predgrađu Londona, ali ne postoji vremenska dimenzija. U završnoj sceni mijenjaju mjesta, njihovi razgovori se završavaju mrmljanjem. U drami nalazimo i besmislene anegdote, ogromnu rečenicu dugu dvadeset i pet redova sastavljenih od relativnih rečenica, priču o Bobiju Votsonu u kojoj svi likovi postaju Bobi Votson, i mnogo besmislenog ponavljanja. Na taj način Jonesko se pomoću apsurda suprotstavio didaktici jezika prikazujući raspad njegove emotivne funkcije.
Drama je provocirala različita psihološka i sociološka tumačenja, neki kritičari su u likovima pronašli karikaturu malograđanina, drugi kritiku ideologije… Jonesko je nazivao bezrazložnom igrom. A bezrazložna igra je u osnovi opterećena višeznačnošću. Otkrivajući prazninu jezika i bića, poput Rokantena u "Mučnini", Jonesko je zatečen gađenjem pred ljigavim prizorima, mlitavim masama, pred nekontrolisanjem bujanjem nesvjesnog života. Takav pristup potencira potrebu da se svijet otkrije ponovo i da se sa njim iznova suočimo. Jonesko će utvrditi da mu se "smiješno kao varijanta apsurdnog čini beznadežnijim od tragičnog, jer od smiješnog se ne možemo odbraniti".
Odlomak
"Ima jedna stvar koju nikad neću razumjeti. Zašto u ličnim vijestima, u novinama, uvijek daju godine umrlih, a nikad novorođenčadi? To je besmislica."
Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne, avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka "Njegoš" i NVO Društvo prijatelja biblioteke "Njegoš" vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku "Njegoš". Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.
Ivan Lješković
