U ranoj mladosti Spinoza je u Amsterdamu izučavao hebrejski jezik i „Talmud“, a potom, napustivši školu zbog nemaštine, u krugu amsterdamskog ljekara van den Endena on uči latinski jezik, matematiku, medicinu i filozofiju; tada je i uzeo latinsko ime Benedikt (što kao i Baruh, znači blagosloven); izgleda da je u to vrijeme njegova porodica prešla u hrišćanstvo ali je u potaji nastavila da se pridržava jevrejskih običaja; nakon kraćeg bojkota zbog bezbožništva i neortodoksnog tumačenja svetih spisa, Spinoza je izopšten iz jevrejske zajednice 1652. godine i tada na neko vrijeme napušta Amsterdam. Nakon nekoliko mjeseci vraća se u rodni grad, živi kod svog pokrovitelja van den Endena i izdržava se brušenjem sočiva za optičke instrumente što je tada bio unosan posao.
Prve radove, „Kratak traktat o bogu, čovjeku i njegovoj sreći“ i „Traktat o poboljšanju razuma“ Spinoza je napisao od 1660. do 1663. Već 1662. započinje pisanje „Etike“ ali će je završiti tek 1675. i ovo njegovo najznačajnije djelo biće objavljeno nakon njegove smrti (1677). Neko vrijeme je bio sljedbenik Dekarta i iz tog perioda je spis „Osnovi Dekartove filozofije izloženi na geometrijski način“; to je jedini Spinozin spis objavljen za njegova života pod njegovim imenom. Anonimno objavljen „Teološko-politički traktat“ izazvao je velike polemike, a „Politički traktat“, objavljen takođe nakon njegove smrti, ostao je nedovršen.
Spinoza je bio široko obrazovan: poznavao je poznoantičku filozofiju, srednjovekovnu jevrejsku sholastiku Majmonida i Avicene, sholastiku XVI i XVII stoljeća a od savremenika djela Dekarta i Hobsa. Njegova metafizika u velikom je saglasju s njegovim životom pa se o Spinozi može govoriti kao o stoiku novog vremena. Kao najviši cilj života isticao je posmatranje stvari pod uglom vječnosti (sub speciae aeternitatis), oslobađanje od strasti i življenje u miru; čak mu je na pečatu za pisma iznad nacrtane ruže pisalo Caute (obazrivo). Za razliku od Dekarta Spinoza nije vođen pitanjem kakva metodologija vodi istini i koja su njena svojstva, već pitanjem: koja istina daje smisao čovjekovom postojanju i da li je ona dobro koje će čovjeku pružiti sreću? Tražena istina nije matematička ili fizička, već istina kojom bi se čovjek mogao koristiti i u kojoj se može uživati, istina koja sa usavršavanjem opstanka donosi sreću.
Spinozino remek-djelo svakako je „Etika“ napisana u stilu Euklidovih „Elemenata“ i izložena uz pomoć deduktivnogeometrijske metode kakvu je već primjenjivao Dekart i visoko cijenio Tomas Hobs. Ako se sve, pa i egzistencija boga može dokazati s apsolutnom strogošću, onda se euklidovski metod pokazuje kao najadekvatniji. S druge strane, matematički metod omogućuje da se stvari tumače bez emocija, nepristrasno i objektivno; cilj je da se sve vidi iznad strasti, smijeha i suza, u svjetlosti čistog uma.
Već na prvoj stranici Spinoza je izložio svoju osnovnu, novu koncepciju supstancije koja determiniše čitav njegov sistem. Pitanje supstancije kojim se razriješava pitanje o bivstvovanju, jeste temeljno pitanje metafizike i rješenjem tog pitanja riješava se čitav niz drugih pitanja.
Po Spinozi postoji samo jedna supstancija i ona je bog. Ona je praosnov (odnosno apsolut, kako bi rekli romantičari), prvo i najviše počelo kojem, osim njega, za postojanje ništa nije potrebno, te je uzrok samoga sebe (causa sui); kao takva ona je nužno postojeća realnost.
Supstancija se kod Spinoze podudara s bogom; on kaže: “pod bogom mislim apsolutno beskonačno biće, tj. supstanciju sastavljenu iz bezbroj atributa od kojih svaki izražava njenu vječnu i beskonačnu suštinu”.
Ova supstancija-bog je slobodna jer djeluje po nužnosti koja je njena sopstvena priroda i ona je vječna jer je postojanje sadržano u njenoj suštini.
Spinozin bog je biblijski bog na koji je on od mladosti usmjerio svoju pažnju, no bog koji nije ličnost s voljom i umom već bog zbijen u metafizičke sheme i kartezijanske definicije. Po Spinozinom mišljenju bog ne može biti antropomorfan i on ne može da stvara nešto različito od sebe; istovremeno, on je neodjeljiv od stvari koje proističu iz njega i nije proviđenje u tradicionalnom smislu, već je bezlična apsolutna nužnost.
Ta apsolutna nužnost postojanja identična je sa Spinozinim shvatanjem slobode koje zavisi samo od sebe same; iz boga ističe (kao u neoplatonizmu), beskonačno u vremenu i prostoru, beskonačno mnogo atributa i modusa koji obrazuju svijet. Stvari proističu iz boga kao što iz biti geometrijskih figura proističu teoreme; razlika između boga i geometrijskih figura je u tome što geometrijske figure nijesu uzrok samih sebe već su analogija nečeg što je po sebi daleko više i složenije.
U nužnosti boga Spinoza je našao korijen svakog određenja, dokaz svega, izvor najvišeg spokojstva i duhovnog mira; time se Spinoza najviše od svih približio stoicima; njegovo veličanje života u saglasju s nužnošću dovršiće Niče idejom o žudnji ka sudbini – amor fati.
Kada se ističe čuveni Spinozin stav Deus sive natura (bog ili priroda) treba imati u vidu: Deus sive natura naturans. Priroda koja stvara nije transcendentna već je imanentni uzrok i ako ništa van boga ne postoji pošto se sve nalazi u njemu, Spinozinu koncepciju možemo odrediti kao panteističku.
Odlomak
„I, zaista, mora biti teško ono što se tako rijetko nalazi. Jer kako bi moglo biti da ga gotovo svi zanemaruju, − kad bi spasenje bilo pri ruci. i kad bi, bez mnogo truda, moglo da se nađe. Ali sve uzvišeno isto je tako teško kao što je rijetko.“
Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne, avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka "Njegoš" i NVO Društvo prijatelja biblioteke "Njegoš" vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku "Njegoš". Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.
Ivan Lješković
