U toj školi je, „za divno čudo, u nastavnom planu u to vrijeme, iako orijentisanom na tehničke nauke, bio pored francuskog i predmet portugalski jezik i književnost. Pošto kod kuće nijesam imao knjiga (sopstvene knjige, koje sam sâm kupio, od para koje sam pozajmio od prijatelja, stekao sam tek u svojoj 19. godini), udžbenik portugalskog jezika, sa svojim antologijskim karakterom, otvorio mi je vrata književnog stvaralaštva“ (Autobiografija). Radio je kao automehaničar, referent u Zavodu za socijalno osiguranje, novinar, prevodilac, književni kritičar, kolumnista i urednik u više portugalskih dnevnih listova. Kao zamjenik direktora jutarnjeg dnevnika „Diário de Nóticias“ smijenjen je poslije vojnog puča 1975. i otad se potpuno posvetio književnosti. Posle napada i cenzure portugalskih konzervativnih vlasti na njegov roman
„Jevanđelje po Isusu Hristu“ 1991. godine, koje su spriječile njegovu kandidaturu za Evropsku književnu nagradu, preselio se na španska Kanarska ostrva, gdje je umro 2010. godine od posljedica upale pluća.
Svoj prvi roman „Zemlja grijeha“ objavio je 1947. Poslije toga, do 1966, nije prisutan na portugalskoj književnoj sceni. Od 1955. do 1981. bavio se novinarstvom i prevođenjem (Per Lagerkvist, Žan Kasu, Mopasan, Andre Bonar, Tolstoj, Bodler, Anri Fosijon, Žak Romen, Hegel, Rejmond Bajer i dr.). Kao urednik u jednoj lisabonskoj izdavačkoj kući, upoznao je i sprijateljio se sa najznačajnijom savremenim portugalskim piscima toga doba, pa je objavljivanje zbirke „Moguće pjesme“ 1966. označilo njegov povratak u književnost. Otad slijede brojne njegove zbirke pjesama, romani, zbirke priča, kritike i politički tekstovi koje je objavljivao kod najznačajnijih izdavača i u poznatim portugalskim književnim i dnevnim novinama: „Vjerovatno radost“ (pjesme, 1970), „Priče s ovog i s onog svijeta“ (1971), „Putnička torba“ (priče, 1973), „Godina 1993“ (poema, 1973), „Bilješke“ (politički članci, 1974), „Gledišta izvjesnog DL“ (političke polemike protiv diktature, 1974), „Kvaziobjekat“ (zbirka priča, 1978), „Putovanje kroz Portugaliju“ (putopis, 1981) i romani „Priručnik slikarstva i kaligrafije“ (1977), „Samonikli“ (1980), „Baltazar i Blimunda“ (1982), „Godina smrti Rikarda Reiša“ (1984), „Kameni splav“ (1986), „Povijest o opsadi Lisabona“ (1989), „Jevanđelje po Isusu Hristu“ (1991), Esej o slepilu (1995), „Sva imena“ (1997), „Pećina“ (2001), „Udvojeni čovjek“ (2003), „Esej o vidovitosti“ (2004), „Smrt i njeni hirovi“ (2005) i „Kain“ (2009). Napisao je i drame „Noć“ (1979), „Šta da radim sa ovom knjigom?“ (1980), „Drugi život Franje Asiškog“ (1987) i „In Nomine Dei“ (1991).
Pristupio je Portugalskoj komunističkoj partiji 1969. ali je sebe smatrao pesimistom i ateistom. Saramagov anarhokomunizam i oštra kritika monarhizma i katolicizma, kao i njegov politički angažman, kritika Evropske Unije i Međunarodnog monetarnog fonda podstakli su neke kritičare da ga uporede sa Orvelom: „Orvelova odbojnost prema Britanskoj imperiji istovjetna je sa Saramagovim krstaškim ratom protiv imperije u vidu globalizma.“
Prije dodjeljivanja Nobelove nagrade 1998, dobio je 1995. Kamoišovu nagradu, najprestižniju nagradu za pisce portugalskog književnog izraza.
Rikardo Reiš, portugalski ljekar i pjesnik koji se 1936. godine vraća iz progonstva u Brazilu, otkriva izmenjeno lice Lisabona punog tajni, gdje se prepliću san i java, mit i istorija, vizije budućnosti i magija svakodnevice. On provodi najviše vremena sa duhom Fernanda Pesoe, koji poslije smrti, u tom vidu, mora provesti na Zemlji devet mjeseci, isto koliko svaki čovjek provodi na Zemlji i prije svog rođenja. Prije nego što će sa pesnikom napustiti ovaj svijet, glavni junak pomoći će čitaocu da iz posebnog ugla upozna Lisabon, njegove široke avenije i uske meandre beskrajnih i bezbrojnih uličica, siromaštvo njegovih građana, oronulost samotnih brodova u luci i melanholiju neprestane magle i kiše što najavljuju sumrak Evrope.
Odlomak
„Nemojmo reći, Uradiću sjutra, jer je izvjesnije da ćemo sjutra biti umorni, kažimo radije, Prekosjutra, tako ćemo uvijek imati jedan dan razmaka da promijenimo mišljenje i plan, međutim, najrazboritije bi bilo reći, Jednoga dana odlučiću kada će doći dan da kažem prekosjutra, a možda ni to nije neophodno, ako neopoziva smrt ranije dođe i oslobodi nas obaveze, jer to je zapravo najgora stvar na svijetu, obaveza, sloboda koju sami sebi uskraćujemo.“
Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne, avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka "Njegoš" i NVO Društvo prijatelja biblioteke "Njegoš" vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku "Njegoš". Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.
Ivan Lješković
