Odrasla je u obrazovanoj i uglednoj porodici: njen djed Semjuel Fauler Dikinson je učestvovao u osnivanju koledža Amherts, otac Edvard Nikinson je bio čuveni advokat, a majka Emili Norkros prilično obrazovana žena blage naravi. Emili Dikinson je pohađala škole vezane za crkvu, u kojima je zastupan puritanistički moral Nove Engleske. Da je njen stav spram puritanizma bio dugo ambivalentan, manifestovalo se i u njenom odnosu sa ocem, kojeg je uprkos navodnim neslaganjima u vezi sa neodobrenom udajom veoma poštovala. Poeziju je počela da piše u tinejdžerskim godinama, a poznato je da je za svog života objavila svega nekoliko od skoro 1800 pjesama, pronađenih od strane njene sestre Lavinije u ladicama punih paketa. Nakon njene smrti objavljen je i veliki broj pisama, koje je slala najbližima i prijateljima. Od spisateljica jako je cijenila sestre Bronte i Meri en Evans poznatiju pod pseudonimom Džordž Eliot, kao i Elizabet Beret Brauning pod čijim uticajem je stvarala. Otkad je napunila trideset godina jedva da je izlazila iz kuće, i nosila je samo bijelo, zbog čega je smatrana čudakinjom. Kuvala je sjajno, čuveni su njeni recepti za peciva. Pekla je kolače koje je slala prijateljima, uvila bi ih u salvete na kojima su bili ispisani stihovi ili zagonetne poruke. Voljela je baštovanske poslove u stakleniku koji je sagradio njen otac, a do danas sačuvan je njen herbarijum.
Poeziju Emili Dikinson su otkrili pjesnici Čikaške škole. Uz Volta Vitmana, danas se smatra jednim od vodećih američkih pjesnika 19. vijeka. Njene pjesme nemaju naslov, već su označene brojevima. Iako nije koristila bogata pjesnička sredstva, veoma je uspješna njena upotreba metra protestantske himne. Njene neobične rime su viđene i kao eksperimentalne. Ona je slobodno ignorisala uobičajena pravila versifikacije, pa čak i gramatike, a u tematskom kontekstu takođe se pokazala izuzetno smjelom i originalnom. Svaka njena pjesma se može protumačiti na više načina. Njen stih se odlikuje epigramskom sažetošću i ličnim glasom. Ti stihovi se protežu od trenutaka u prirodi, preko očuđenja spram običnog i stalno prisutnog, sve do ljubavi i najposle smrti, toj „jedinoj Tajni“ kojom je bila opsjednuta cijeli život. U svojim pjesmama težila je izvjesnostima, koje je u isti mah odbacivala. Bliska metafizičkim pjesnicima, ona ipak metafizičko, natprirodno, božansko spaja sa običnim i zemaljskim. Opus Emili Dikinson, kako je primijećeno, je „svjedočanstvo da je riječ o jednom od najpotpunijih i najbogatijih života na američkom kontinentu“.
I
Zuj Muve začuh – kad umrijeh –
U sobi bila je Tišina
Slična tišina što dijeli
Dva – Nasrtaja Olujina –
Uokolo oči – od plača
Suhe – uzdasi zadržani
Za taj Obračun krajnji kad će
Da se u Sobi – Kralj obznani –
Sve Spomene sam zavještala –
Prepisala svaki trun mene
Što može da se dodijeli
A potom Muva zuj udjene
Plavetan – mucav – nesiguran −
Između mene – I svjetla danjeg –
Tad – Prozor nesta – i više nisam
Mogla da vidim – gledanje
II
Moj život – Puna puška – u Kutu
Stajao je – do Trena
Kad vlasnik prođe – prepozna me –
I bijah ponesena –
I sad skitamo Šumama Carskim –
I sada lovimo Srnu –
Kad god prozborim u čast njemu –
Planine odgovor vrnu –
I smiješim se, i takvo svjetlo
Srdačno sija nad Dolom –
Ko da na Licu Vezuva se
Desio veselja prolom –
Kad Noću – dobri Dan se svrši –
Gospodaru kraj Glave bdim –
To je bolje no Dubok Perjan
Da Jastuk dijelim s njim –
Ko Njega mrzi – smrtno ga mrzim –
Niko se više ne makne
Kad svojim Žutim Okom – ili
Žestokim Palcem ga taknem –
Prem duže no on živjeti mogu –
On mora duže – no ja –
Jer moć ubijstva imam, al moć
Da umrem – nije moja −
Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne, avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka "Njegoš" i NVO Društvo prijatelja biblioteke "Njegoš" vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku "Njegoš". Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.
Ivan Lješković
