Krasio ga je veoma specifičan stil i izuzetna jezička invencija.
Studirao je francuski jezik na Filozofskom fakultetu u Beogradu i do smrti bio profesor gimnazije.
Tokom života nije bio priznat. Otkriven je tek pedesetih godina prošlog vijeka. O njemu su pisali: Vasko Popa, Isidora Sekulić, Miodrag Pavlović, Ljubomir Simović, Ksenija Atanasijević…
Pisao je lirske pjesme, drame i pripovijetke. Djela: zbirka pjesama "Pet lirskih krugova", pripovijetke "Iz tamnog vilajeta", drame "Međuluško blago", "Kod večite slavine", "Nedozvani", "Gazda-Mladenova kći".
Nastasijević je svoju prvu i jedinu za života objavljenju zbirku "Pet lirskih krugova" objavio tek u 38. godini života. Pored objavljenih pet ciklusa: "Jutarnje", "Večernje", "Bdenja", "Gluhote" i "Reči u kamenu", on je u rukopisu ostavio još dva završena: "Magnovenja" i "Odjeci", koja će prvi put biti štampana, zajedno sa prethodnim, u knjizi "Pjesme" u redakciji Stanislava Vinavera.
Nastasijevićev pjesnički opus nije obimom veliki, ali se upravo "nevelikost toga djela shvata kao nužni uslov za njegovu prvorazrednu vrijednost". O pedantnom i iscrpnom radu svjedoče brižljivo sačuvane varijante njegovih pjesama, pa su neke sačuvane u preko deset verzija.
Nastasijević je bio samosvojna i usamljena ličnost u srpskoj književnosti između dva rata. Govoreno je da je tradicionalniji od tradicionalista, a moderniji od modernista, te da je njegov tradicionalizam sav u službi modernizma.
Njegov jezik bio je hermetičan, inovativan, osmišljen "u petrificiranim čarima arhaične konstukcije i u folklornim, sintaksičkim i leksičkim raritetima". U stihovima je prepoznatljiva redukcija kao vrlo osjetljiv pjesnički postupak, kojim se dolazi do semantičkog opterećenja, a njegova sintaksa je učinila da se riječi pročiste, razlože na suštinsko i uzajamno usaglase.
Vasko Popa pisao je o Nastasijevićevom jeziku: "Propevao je jezikom vekova naših koji nisu došli do reči. Umio se na vilinskim istočnicima narodnog pesništva, ogledao se u nebeskim i podzemnim vodama književnosti naše starostavne i usmenog, umotvornog govora narodnog. I drevnosti, živoj sahranjenoj, i poniženoj savremenosti obraćao se, da bi mu se objavile čini iskonskog i večitog jezika mladosti. Te čudotvorne snage što još leže u bezdanu našeg samozaborava preselio je iz davnina u buduća vremena. U tekućim vremenima im, izgleda, nije bilo mesta".
U prvom poetičkom krugu naznačen je stav da "najsugestivnije djeluje ono što je neiskazano". U drugom, "minimum riječi vodi u maksimum izraza". U trećem, materijalno se poklapa sa duhovnim. U četvrtom, ljepota spaja konačno i beskonačno, pojmovno i bespojmovno. U petom "najdublja individualnost u pjevanju postiže najveću univerzalnost u odjeku". Šesti krug je vrhunac njegovog poetskog izraza, dok "Odjeci" predstavljaju svojevrsne replike ranijih stihova. U konačnom, kako primijećuje Zoran Gluščević, "ritualno kretanje u krugovima savlađuje antinomičnu podijeljenost bića i uspostavlja prvobitno (sve)jedistvo".
FRULA
Frulo, što dаh moj rаdosni
žаlno u dolji rаzleže?
Dа l’ što pаstiri pomrli
tobom prizivаhu drаgu?
Il’ žаl se stаni u meni:
s nebа me strelа rаnilа,
tаmnа me zemljа pečilа,
te pesmа mi je suzicom
i kаpljom krvi kićenа?
Il’ dаh moj kаd proteče,
žаl te zа odbeglom tаjnom?
GOSPI
Sve samlji.
Snom pohodiš me tuđa.
Grešniji kad samotan te zovem.
Tuđa su deca iz tebe zaplakala.
Smiluj se.
Truje, ne celi tvoj lek.
Silovito me čemerom prostreli.
Hudi svoj, gospo,
na pesmu proćerdavam vek.
Zavapim,
al’ izvije se glas.
Miloglasan je negde na zvezdi spas,
što bolni pevač promucah ovde dole.
Jer nema ruke da razdreši nam čvor.
Al’ tamo, i na veke,
zrak tvoj hoće li boleti?
Tuđa iz tebe bića hoću li voleti?
Smiluj se.
Truje, ne celi tvoj lek.
Silovito me čemerom prostreli.
Hudi svoj, gospo,
na pesmu proćerdavam vek.
JEDINOJ
Pjan tobom,
Smešak je vreli.
Tamom na zenice
Otvorim tvoju tamu,
ja, o jedini, ja.
Čednu mi prolet,
pakleni plamen navestiš,
ti, o jedina ti.
Čedni to presahuti u plodu
il' iz plamena gar
jadovno golotinjom u nebo,
jedno je, o jedina:
do u bespuće, znaj,
putem je ovim grenje.
I dublje li nas nema,
dublje će otvori spasenje.
PORUKA
1
Prozrem vas:
jadna jasnota,
umlje, jadna reč,
mračni put grete.
Zamukni mukom skota; —
dostojan spolja lik i um,
unutra zver
i bespomoćno dete
2
Mrklo kad jezgro života,
zamrači njim
i prazni umlja vid.
Iz tame sebe
tamom poteci van;
rugobom noći
šturinu oplodi dan
u videla neprebol,
u stid.
3
Čujem vas:
na mužansko grlo
zacvili dete,
rikne iz pitomine zver.
I sinak bio majci,
ili kćer,
zamukni, zalud glas,
kad nikog i ništa ne zovete
4
Jadna jasnota,
umlje, jadna reč,
mračni put grete.
Dostojan spolja lik i um,
unutra zver,
i bespomoćno dete.
Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne, avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka "Njegoš" i NVO Društvo prijatelja biblioteke "Njegoš" vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku "Njegoš". Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.
Ivan Lješković
