Odrastao je u građanskoj porodici jevrejskog porijekla. Kao vrlo mlad pokazao je interesovanje za politička zbivanja i ljubav prema umjetnosti. Studirao je u Frajburgu, Berlinu, Minhenu, napokon u Bernu, gdje je upoznao svoju buduću suprugu Doru Sofiju Polak. Tamo je završio studije i odbranio disertaciju "Pojam umjetničke kritike u njemačkom romantizmu". Međutim, njegov habitalicioni rad "Porijeklo njemačke tragedije" koji bi omogućio nastavak profesionalnog akademskog angažmana, odbijen je uprkos neospornom kvalitetu od strane reakcionarnih snaga Vajmarske republike.
Benjamin je bio osobenjačka i melanholična ličnost, "fanatično zatvoren". Živio je godinama u materijalnoj oskudici i neizvjesnosti, što je uticalo na fragmentarnost njegovog djela. Godine 1934. emigrirao je u Francusku, gdje je radio kao saradnik Frankfurtskog instituta za sociološka istraživanja, koji se tamo preselio. U tom periodu zadesile su ga teške životne nedaće, slabo zdravlje, sukob sa porodicom, razvod braka... Družio se sa mnogim intelektualcima toga doba, posebno sa Brehtom, o čijem epskom pozorištu i poeziji je pisao. Adorno je čak na svojim predavanjima govorio o Benjaminovom radu. Izbijanjem rata 1939. godine bio je zatvoren tri mjeseca u koncentracionom kampu u Francuskoj. Pošlo mu je za rukom da dobije američku vizu, ali bezuspješno je nosio sa sobom tokom emigriranja. Uspio je da pređe špansku granicu, ali pogrešno uvjeren da će biti uhvaćen od strane gestapoa, izvršava samoubistvo u gradu Portbou na granici Francuske i Španije.
U svojim istraživanjima koristio se Huserlovom fenomenologijom, a ponajviše se oslanjao na istorijski materijalizam, koji je ipak prevazišao. Pisao je o Helderlinu, Bodleru, Prustu, Dostojevskom… Njegova značajna djela su: "Kritika nasilja", "Jednosmjerna ulica", "Berlinsko djetinjstvo", "O fotografiji i umjetnosti", a svakako najpoznatije "Umjetnost u doba tehničke reprodukcije".
Benjamin je dugo vremena bio prihvaćen prije svega kao književni kritičar i esejista, da bi posljednih decenija dvadesetog vijeka tek postala cijenjena širina njegovih filozofskih uvida. Svojim spisima oživio je filozofsko interesovanje za rani njemački romantizam. Njegova filozofija jezika jako je važna u kontekstu teorije prevođenja. Benjaminovo mesijansko razumijevanje istorije postalo je nezaobilazno za mnoge mislioce. Iako su Benjaminove teze često osporavane, njegov uticaj sve do danas je ogroman.
Esej "Umjetnost u doba tehničke reprodukcije" najpoznatiji je Benjaminov tekst, objavljen 1936. godine. U opštoj recepciji prihvaćeno je da je riječ o jednom od najvažnijih eseja iz filozofije umjetnosti i posebno jedan od važnijih izvora za teoriju filma. Benjamin je prvi obratio pažnju na neke probleme filozofije umjetnosti. On polazi od teze da je umjetničko djelo jedno i javlja se samo jednom, u svojoj osnovi nedovojivo od rituala i kulta. Mimezis, kopija, manuelna reprodukcija neodvojivi su elementi istorije umjetnosti. Pojavom fotografije dolazi do radikalnog preokreta u reprodukciji, do nestanka aure, koja igra više uloga u Benjaminovim tekstovima. U vijeku masovne tehničke reprodukcije gubi se aura, koja označava "ovdje i sada umjetničkog djela – njegovu jedinstvenu egzistenciju na određenom mjestu". Ali tehnička reprodukcija otvara potpuno nove mogućnosti. Po Benjaminu, to je i način da masovno konzumiranje umjetnosti dobije i političku dimenziju, čime se stvara novi kvalitet. U tom smislu, moglo bi se govoriti o veličanju masovne kulture, jer ona omogućava razvoj radikalnih politika.
Odlomak
"Ono što ovdje otpada možemo sažeti u pojmu aure i reći: u vijeku tehničke reprodukcije umjetničkog djela zakržljava njegova aura. Postupak je simptomatičan; njegov značaj prevazilazi područje umjetnosti. Tehnika reprodukcije, možemo uopšteno formulisati, odvaja ono što je reprodukovano iz područja tradicije. Time što tehnika umnožava reprodukciju, ona jedinstvenu pojavu umjetničkog djela zamjenjuje masovnom. A time što dozvoljava reprodukciji da se približi onome koji je prima, u svim njegovim svakidašnjim situacijama, tehnika aktualizuje ono što je reprodukovano. Oba ova procesa dovode do snažnog uzdrmavanja onoga što je tradicijom prenijeto — i to uzdrmavanje tradicije jeste naličje sadašnje krize i obnove čovječanstva. Oni su najuže povezani sa masovnim pokretima današnjice. Njihov najmoćniji agent jeste film. Društveni značaj filma se i u svom najpozitivnijem vidu, i upravo u njemu, ne može zamisliti bez te svoje destruktivne, katarzične strane, a to je likvidiranje vrijednosti tradicije u kulturnom nasleđu."
Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne, avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka "Njegoš" i NVO Društvo prijatelja biblioteke "Njegoš" vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku "Njegoš". Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.
Ivan Lješković
