Šiler je morao da prođe vojnu obuku za oficire i činovnike, a umjesto teologije morao je da studira pravne nauke, da bi se nakon toga odlučio za medicinu. Međutim, sve to nije spriječilo Šilera da se posveti književnosti, posebno zahvaljujući profesoru Johanu Fridrihu Abelu, koji je držao predavanja iz filozofije, psihologije i savremenih literarnih strujanja. Nakon prvih književnih uspjeha virtemberški vojvoda zabranuje Šileru da se bavi književnošću, nakon čega on bježi u Manhajm, kada i počinje njegov nesigurni i teški život. Godine 1785. na poziv svojih prijatelja Šiler odlazi u Lajpcig, zatim je izvjesno vrijeme proveo u krugu svojih prijatelja u Lošvicu i Drezdenu. Uz pomoć Getea dobija profesuru iz istorije na univerzitetu u Jeni. Tada se javljaju i prvi znaci njegove neizlječive bolesti. Godine 1799. konačno se preselio u Vajmar, da bi bio bližu Geteu i pozorištu. Šiler je živio svega 46 godina, umro je 9. maja 1805. godine u Vajmaru.
Njegove najznačajnije drame su "Spletka i ljubav", "Valenštajn", "Marija Stjuart", "Djevica Orlenska", "Vilhelm Tel"… Za Šilera je karakteristična misaona lirika. Pisao je i balade: "Ronilac", "Jemstvo", "Rukavica", "Polikratov prsten" i "Ibikovi ždralovi". Šiler je napisao i niz rasprava i traktata, od kojih su najvažnije "O estetskom vaspitanju čovjeka" i "O naivnom i sentimentalnom pjesništvu".
Drama "Valenštajn" proističe iz Šilerovih istorijskih istraživanja i estetskih promišljanja, utemeljenih na aristotelovskim elementima dramaturgije. Šiler je istorijsku građu "poetski organizovao i preobrazio u čisto tragičnu fabulu". "Valenštajn" je dramska trilogija u stihovima, a glavni lik je Valenštajn, poznati vojskovođa iz Tridesetogodišnjeg rata. U prvom dijelu "Valenštajnov logor" prikazuje se velika carska vojska koja se 1634. godine okupila kraj Plzena. Glavni lik pojavljuje se tek u drugom dijelu nazvanom "Pikolomini", koji je kao i treći dio "Valenštajnova smrt", rađen po pravilima klasicističke dramaturgije. Valenštajn odlučuje da se suprotstavi caru i da zasnuje drugačiju njemačku državu. Većina podržava vojskovođu, među njima to čini i Maks Pikolomini, koji se zaljubljuje u Valenštajnovu kćerku, nakon što se vratio sa puta kroz mirne predjele carstva sa željom da saopšti svoju viziju mira na zemlji. Maksov otac Oktavio samo prividno daje podršku Valenštajnu, dok sa carem kuje zavjeru protiv njega. Valenštajn želi da okonča rat i postigne opšti mir, ali način na koji to radi dovodi do tragičnih ishoda. Njegovo osjećanje moći raste, njegova nezavisnost daje mu preveliku snagu u sukobu sa carem, čime se potencira nesklad između neminovnog pesimizma u daljem razvoju događaja i idealnosti kojoj teži.
Šiler je želio da se sva tri dijela igraju iste večeri, ali je odvojeno prikazivanje postalo prihvatljivije. On je uspio spojiti Šekspirovu slobodu scenskog oblikovanja, pravila klasicističke strogosti i romantički istorizam. "Valenštajn" se smatra najkompleksnije građenom dramom njemačke književnosti.
Odlomak
Da, ko kroz život prolazi bez želje
I svakog cilja odreći se može −
Sa daždevnjakom taj u ognju živi
I čist ostaje u čistom elementu.
Od grubljeg tkiva priroda me stvori,
Želja me vuče zemlji. Zlome duhu
Pripada zemlja, a ne dobrom (…)
A dragi kamen il' cijenjeno zlato
Izmamljuje se od lukavih sila
Što o zlu snuju i u tami žive.
Bez žrtava ih ne pridobi niko,
Nit' iz njihove službe iko živ
Neokaljanu iznio je dušu.
Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne, avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka "Njegoš" i NVO Društvo prijatelja biblioteke "Njegoš" vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku "Njegoš". Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.
Ivan Lješković
