Rođen je u Moskvi. Majka mu je bila iz trgovačke porodice Nečajeva; otac vojni ljekar. U porodici atmosfera nije bila vesela. Nijesu imali ni imanje ni kapitala; otac je često govorio djeci: “Kad ja umrem - bićete prosjaci”. Ipak je 1831. kupio u Turskoj dva seoceta, gdje će budući pisac prvi put sresti seljake i doživjeti prirodu. Godine 1839. kmetovi su mu na svirep način ubili oca, zato što ih je tiranisao.
Dostojevski se upisuje na Vojnu inženjersku akademiju. Otac je znao da Fjodor ima sklonosti za umjetnost ali je želio da mu sin ima siguran hljeb. Tamo je Fjodor šest godina učio kako se podižu i ruše tvrđave i da se najvećom mudrošću smatra uspješno uništenje protivnika. Noću je krišom čitao Bajrona i Šilera, i tako živio raspet između geodezije, topografije i poezije. Godine 1843. završava akademiju i dobija čin poručnika. U jesen 1844. podnosi ostavku na službu. Prodao je svoj dio imanja da bi živio i pisao. Dostojevski počinje da odlazi na sastanke kružoka Petraševskog, gdje je bila organizovana ilegalna štamparija i revolucionarna propaganda. U proljeće 1849. biva uhapšen. Bolestan i bolesno osjetljiv bez knjiga, bez ljudi, bez pisanja proveo je u samici Petropavovske tvrđave osam mjeseci. Dana 22. decembra 1849. izveli su ga iz samice i uveli u kočije. Pitao je vojnika kuda ga vode, ali vojniku je bilo naređeno da ćuti. Na Semjonovskom trgu ugledao je masu svijeta, postrojene vojnike i gubilište. Dostojevskog su osudili na smrt strijeljanjem. Kasnije je pisao da nije osjetio užas smrti. Poslije insceniranog strijeljanja, objavljeno je pomilovanje. Zamjena smrtne kazne robijom. Dostojevski 24. decembra 1849. odlazi na robiiju u Sibir. Poslije četiri godine tamnovanja upućen je u sedmi sibirski bataljon da služi kao običan vojnik, ali je bio zadovoljan, nije vukao okove i mogao je da čita.
Početkom 1855. godine Dostojevski se upoznao sa porodicom Aleksandra Isajeva (čijeg je sinčića Pavla podučavao) i zbližio se s njegovom ženom Marijom. Poslije smrti Isajeva, Fjodor se ženi njome.
Godine 1858. konačno se vraća iz Sibira. Iz Sibira je sa sobom donio bilježnicu u koju je zapisivao robijaške pjesme, žargon, kratke zapise o sebi - u duši je nosio saznja stečena u školi “mrtvog doma”, koju nijedan ruski pisac prije toga nije pohađao. Muči ga neizvjesnost: kako će živjeti?.
Početkom 1860. objavljena su njegova djela u dva toma. Braća Dostojevski počinju izdavati časopis “Vrijeme” u kome će Dostojevski objaviti svoj prvi veliki roman poslije povratka sa robije – “Ponižene i uvrijeđene”. Ali tek je pojava “Zapisa iz mrtvog doma” konačno obnovila njegovu književnu reputaciju. Bolestan, pritisnut dugovima, utonuo je u traženja epiloga “Zločina i kazne” . U ovo teško vrijeme izdavač Stelovski nudi Dostojevskom 3.000 rubalja za pravo na izdavanje njegovih djela, ali uz obavezu da napiše još jedan roman koji bi u tom izdanju prvi put bio objavljen. U slučaju da za mjesec dana ne preda rukopis gubio bi autorsko pravo. Nemajući drugog izbora Dostojevski je pristao. Tada je angažovao stenografkinju Anu Grigorjevnu, i počeo je da joj diktira “Kockara” i uspio je da za mjesec dana napiše to djelo.
Zbližava se s Anom i godine 1867. oni se vjenčavaju. Odlaze u Evropu i tamo ostaje četiri godine. Gubi pare na ruletu, zapada u nove dugove. U Švajcerskoj ga je zadesila nesreća – umrla mu je ćerka Sonja. Zahvaljujući svojoj ženi Ani, Dostojevski prekida s kockom. U inostranstvu mu je sve teže i on se vraća u Petrograd 1871. godine. U ovo vrijeme on je bio tvorac “Bijednih ljudi”, “Dvojnika”, “Poniženih i Uvrijeđenih”, “Zapisa iz mrtvog doma”, “Zločina i kazne”, “Idiota i Zlih duhova”. Dostojevski razmišlja o novom romanu , o “savremenoj ruskoj porodici” – u kome prepoznajemo zamisao braće Karamazovih.
Krajem decembra 1877. Dostojevski je zapisao u bilježnicu: “Memento za sav život: 1)Napisati ruskog Kandida, 2) Napisati knjigu o Hristu, 3) Napisati uspomene, 4) Napisati poemu “Četrdeste godine”. Neočekivna smrt omela je pisca da ostvari ovaj plan. Uzrok smrti Dostojevskog tumačio se uglavnom na osnovu “Uspomena” Ane Grigorjevne, koja tvrdi da je 26. januara 1881. godine bila kod njih na ručku najstarija sestra Dostojevskog, Varvara; došlo je do žučne svađe oko nasljedstva. Dostojevski je ljut i uzbuđen otišao u svoju sobu, a uskoro zatim počelo je krvarenje iz pluća.
Dvadeset osmog januara 1881. godine Dostojevski je umro. Novinar Markevič je opisao njegove poslednje trenutke “U kutu svog kabineta, mračne i neugledne sobe, ležao je na divanu odjeven, zaturene glave... Svjetlost od svijeća sa stočića padala je pravo na blijede obraze i čelo i osvijetljavala tamnocrvenu mrlju krvi na bradi. Slabačko disanje se otimalo iz grla kroz grozničavo otvorene usne. Kapci grčevito stisnuti... Dostojevski je bio u dubokoj nesvijesti. U “Uspomenama” N.Strahov govori da je na sahrani velikog pisca bilo oko 100.000 ljudi. Bilo je sedamdeset delegacija. Šklovski pominje da su studenti umjesto vijenca nosili okove, koje im je je policija oduzela kod Vladimirske crkve. Dostojevski je irazio želju da bude sahranjen pored Njekrasova.
Vlada je ponudila Ani Grigorjevnoj parcelu na groblju lavre Aleksandra Nevskog, pored Žukovskog.T ako je petraševac koji je za ponižene i uvrijeđene stajao na gubilištu i nosio okove, sahranjen pored dvorskog pjesnika umjesto pored “pjesnika tuge i osvete”.
Roman "Zapisi iz podzemlja"
Zapisi iz podzemlja su polemika sa Černiševskim, sa njegovom teorijom razumnog egoizma i vizijom budućnosti u “Šta da se radi”. Uvjeren da čovjekova ličnost živi integralno i da je u njoj primarna snaga svoja volja, Dostojevski je teoriju razumnog egoizma i racionalističku koncepciju čovjeka uopšte smatrao nedopustivim osiromašenjem čovijekove kompleksnosti. Naravno, on ističe vrijednost razuma ali i njegovu nemoć da objasni čovjeka i bude regulator ljudskih odnosa: “Razum je gospodo, dobra stvar, to je van svake sumnje, ali je razum ipak samo razum i zadovoljava samo čovjekove racionalne potrebe, a htijenje je izraz cijelog bića, sa razumom i svim ostalim... Ja prirodno hoću da živim tako da zadovoljim sve životne potenicijale, a ne samo razum, koji je dvadešesti dio od ukupnih mojih životnih sposobnosti... Razum zna samo što je uspio da sazna, a ljudska priroda živi integralno, svjesno i nesvjesno, čak i kad laže, ipak živi”.
Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne , avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka "Njegoš" i NVO Društvo prijatelja biblioteke "Njegoš" vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku "Njegoš". Godišnja članarina iznosi pet eura. U okviru biblioteke, koja se nalazi u zgradi Dvorca Kralja Nikole, postoji čitaonica gdje možete provesti sate čitajući zanimljiva štiva. Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.
Ivan Lješković
