Sa gradnjom se krenulo 1976. godine kada je ondašnji nadbiskup Tokić blagoslovio kamen temljac crkve, rađene po projektu nikšićkog arhitekte, Slobodana Vukajlovića. Gradnja crkve posvećena slovenskim apostolima sv. Ćirilu i Metodiju trajala je 10 godina, a svečano je blagoslovljena 25. jula 1986. godine.
Vič Zajec će crkvu opremiti umjetničkim vitražem i ono što se sa sigurnošću može reći je da je Crkva sv. Ćirila i Metodija zaista njegova zasluga i plod velikog zalaganja koji je urodilo time da mi danas imamo katoličku crkvu u Nikšiću.
Ovu priču nam, prilikom naše posjete tom zdanju, ispričaše časne sestre Franjevačkog reda. Stanovnici su našeg grada više od 60 godina i isto toliko službuju u Specijalnoj bolnici za plućne bolesti „Dr Jovan Bulajić“, ali i izazivaju znatiželju mnogih naših sugrađana. Njihov dom je kuća koja se nalazi uz crkvu, a izgrađena je 1981. godine.
Iako ne porijeklom odavde, one, pored pomenute kuće, ovaj grad smatraju svojim jedinim domom i već godinama dijele sa Nikšićanima radosti, žalosti, uspjehe i patnje. Požrtvovanost, samilost, toplo srce i osmjeh za sve ljude u našem gradu ono je što ih karakteriše.
„Prisutnost časnih sestara u Nikšiću u najvećoj mjeri veže se za Bolnicu Brezovik, jer su ranije generacije i stigle u tu ustanovu 1955. godine, mnoge su tamo radile i pomagale bolesnicima, a danas usljed starosti i raznih obaveza to čine dvije“, kazala nam je trenutno najstarija franjevka u crkvi, Josipa-Ana Lovrić koja je dočekala penziju upravo u ovoj bolnici.
Njihova briga se ne završava tu, već dugi niz godina svakodnevno odlaze u kućne posjete starim i iznemoglim ljudima, pružajući ohrabrenje i utjehu. Sve to stižu uprkos brojnim obavezama oko održavanja higijene crkve, priprema za liturgiju koja, kako kaže sestra Josipa, oduzima mnogo vremena, uz uređenja vrta, koje je već sa prvim danima proljeća poput raja.
Tako dan često biva kratak za sve humane poslove koje treba da obave.
„Mi gledamo da nađemo vremena da barem stanovništvo koje je u našem kvartu, a kojem je potrebna pomoć obiđemo povremeno, povedemo ga kod ljekara ukoliko nema svog bližnjega, podignemo propisane lijekove u apoteci. Češće odemo kako bi počistili stan ili slično. Interesantno je kad god se dođe kod nekih osoba, koje su same, da više žele razgovor. Tako se vidi da je današnji čovjek dosta usamljen, ne samo starije osobe.Treba otići, posjetiti ih, imati sluha za njihovu priču. Treba da osjete da nijesu odbačeni i sami“, sa blagim osmijehom, ali i zabrinutošću priča sestra Josipa objašnjavajući da upravo u tim trenucima posebno osjećaju plodove svog rada i posvećenosti.
Ipak, ona naglašava da joj je posebno žao što finansijski nijesu jake kako bi mogle i na drugi način da pomognu sugrađanima, kada nije dovoljna samo duhovna ili mentalna pomoć.
Od Nikšićana su, kaže sestra Josipa, uvijek su bile lijepo prihvaćene osim u vrijeme ratnih devedesetih, kada su se dešavale povremene neprijatnosti.
„Ja mislim da svako ljudsko biće nosi neku dobrotu u sebi. Generalno, Nikšićani i Crnogorci su patrijahalni, nose u sebi odgoj koji čuva osjećaj za dobrotu i poštovanje. Kada nas sretnu obično nas pozdrave sa iskrenim osmjehom. Kod starijih Nikšićana je to poštovanje posebno izraženo, a ni mladi ne zaostaju“, zadovoljno dodaje ona i naglašava da je u katoličku crkvu ko god dođe dobrodošao.
Kao najveću zamjerku današnjem vremenu, ali i čovjeku uopšte smatraju primat materijalne strane, koja je, kako kaže sesta Josipa, jako dominantna i zahtjeva puno od roditelja da ulože u tom obliku i onda mladi bivaju uskraćeni u mentalnom i odgoju duha.
„Mora se ići u korak sa vremenom, ali temelj trebaju da budu neke osobine koje su krasile neki patrijahalni odgoj. Porodica je najbitnija i roditelji trebaju odvajati dosta vremena za razgovor sa djecom“, poručile su one.
Sestre franjevke su 2009. godine dobile Nagradu oslobođenja Nikšića kao zajednica u znak poštovanja i cijenjenja humanitarniog rada i posvećenosti bolnici Brezovik i gradu.
Reklo bi se i zasluženo, jer su Nikšiću i Nikšićanima dugi niz godina baš kako im i ime kaže – sestre.
