Momak iz Nikšića nije u Indijanapolis stigao kao dekor za veliku pozornicu, niti kao simpatična evropska fusnota u timu punom talenta, već kao dio ozbiljnog takmičarskog mehanizma Ilinoja, ekipe koja se prvi put poslije 2005. vratila među četiri najbolja u zemlji. Tokom sezone je bio jedan od nosilaca frontkorta, regularni dio godine završio sa 13,2 poena i 7,8 skokova u prosjeku, a u martu je dodatno podigao glas, najprije partijom od 29 poena i 17 skokova protiv Pena, potom i borbom protiv Hjustona i Ajove, u kojoj je opet radio onaj prljavi, teški posao pozadi, a elegantan gotovo „Jokićeviski“ naprijed, što je dobitna kobminacija za najveću scenu.
Baš zato je priča o Mirkoviću mnogo veća od puke lokalne radosti što je jedan naš igrač stigao daleko. U njegovom slučaju vidi se kako izgleda kada talenat dobije pravi razvojni put, a Ilinoj je ove sezone od toga napravio čitavu filozofiju.
Projekat je dobio i naziv u američkim medijima „Balkan Bloc“, a Bred Andervud je otvoreno govorio o tome da je želio gabarit, osjećaj za igru i šutersku kulturu koju nalazi kod igrača iz ovog dijela Evrope, dok je jezgro tog identiteta dodatno učvršćeno dolaskom Davida iz SC Derbija i ranije Tomislava Ivišića iz istog sistema.
Zbog toga Mirković ovdje nije samo jedna uspješna individualna priča, nego i podsjetnik da Podgorica, SC Derbi i regionalna košarka odavno nijesu egzotika za Amerikance, već tržište znanja, rada i formiranih igrača.
Ilinoj, međutim, ne živi samo od lijepe međunarodne priče, jer da je tako, stao bi na simbolici i naslovima, a ne bi izbacio Hjuston i Ajovu na putu do fajnal-fora.
Ovaj tim ima strukturu koja ozbiljno prijeti svima u završnici: Kiton Vegler je motor spolja, frešmen koji je od autsajdera u regrutaciji stigao do statusa igrača iz top 10 projekcija za NBA draft, a uz njega Mirković, Tomislav Ivišić, Zvonimir Ivišić, Andrej Stojaković i ostatak duge rotacije daju Ilinoju volumen, skok, sekundarni plejmejking i sposobnost da te melje u talasima. Nije slučajno što su u turniru redom išli Pen, VCU, Hjuston i Ajova, niti što je ova ekipa baš sada uhvatila ritam u kojem izgleda kao tim koji je tempirao vrhunac forme za najvažniji dio sezone.
Prva prepreka na toj posljednjoj, najtežoj krivini zove se Jukon, a tu sentimentalnost momentalno treba skloniti sa strane, jer sa druge strane nije samo veliki program, nego dinastijski refleks.
Jukon je treći put u posljednje četiri godine na fajnal-foru i juri sedmu titulu u istoriji, a do Indijanapolisa je stigao onako kako veliki timovi najčešće stižu, kroz meč koji izgleda izgubljeno, pa se pretvori u još jednu legendu.
Brajlon Malins je protiv Djuka pogodio trojku sa deset metara za 73:72 sa 0,4 sekunde do kraja i dovršio povratak iz minusa 19, dok je Teris Rid Džunior u tom meču isporučio 26 poena, devet skokova i četiri blokade, a cijelu Istočnu regiju završio kao najkorisniji igrač sa prosjekom od 21,8 poena i 13,5 skokova.
To znači da će za Ilinoj, a posebno za Mirkovića i braću Ivišić, prvi zadatak biti da zaustave najbrutalniju silu u reketu koju je ovaj turnir izbacio.
Drugo polufinale izgleda kao meč koji bi bez problema mogao da bude i finale, jer Arizona i Mičigen djeluju kao dva različita odgovora na isto pitanje, kako sastaviti tim koji je dovoljno talentovan da preživi mart i dovoljno stabilan da ga osvoji.
Arizona je prvi put poslije 25 godina na fajnal-foru, ima skor 36-2, u Indijanapolis dolazi sa 13 uzastopnih pobjeda i nosi lice generacije koja je premlada da bi se plašila.
Koa Pit je zaštitno lice tog talasa, lokalni momak i najbolji igrač Zapadne regije, Brejden Baris i Ivan Harčenkov daju dodatni eksplozivni kapacitet, dok Džejden Bredli, igrač godine u Big 12, služi kao mirna ruka koja ovom mladom timu daje red, ritam i kontrolu kada utakmica uđe u napet završetak. Arizona zato ne izgleda kao simpatična mladost, nego kao tim koji te fizički udara u ofanzivnom skoku, tjera na faulove i kažnjava čim izgubiš ravnotežu.
Nasuprot njima stoji Mičigen Dastija Meja, vjerovatno najimpresivniji projekat instant-rekonstrukcije u cijelom koledž basketu. U drugoj sezoni je od programa napravio kandidata za titulu, a put do fajnal-fora ličio je na demonstraciju sile: 101 protiv Hauarda, 95 protiv Sent Luisa, 90 protiv Alabame, 95 protiv Tenesija.
U svakoj od te četiri turnirske pobjede Mičigen je prebacio 90 poena, a Jaksel Lendeborg je ušao u režim u kojem izgleda kao igrač koji može da bude najbolji na parketu protiv bilo koga, pošto je protiv Tenesija upisao 27 poena, sedam skokova i četiri asistencije, dok Eliot Kado organizuje sve sa nivoom kontrole koji ovu ekipu čini opasnom i kada igra brzo i kada mora da uspori.
Mičigen zato djeluje kao najpotpuniji tim završnice, a duel sa Arizonom kao sudar svježeg talenta i već formirane moći.
U noći između subote i nedjelje, na parketu Lukas Oil stadiona u Indijanapolisu, dobićemo zato mnogo više od obična dva polufinala. Dobićemo duel Ilinoja, koji traži prvo nacionalno finale još od 2005. i prvi naslov u istoriji, protiv Jukona koji ne priznaje uspjeh bez prstena. Dobićemo Arizonu, šampiona iz 1997. koja se vratila poslije četvrt vijeka čekanja, protiv Mičigena koji traži prvu titulu još od 1989. godine. A za nas, iskreno, dobićemo i nešto još ličnije: osjećaj da se jedan momak iz Crne Gore nije samo pojavio na najvećoj koledž sceni, nego je na nju došao sa stvarnim uticajem, sa ozbiljnom ulogom i sa timom koji ima pravo da vjeruje da ova priča još nije stigla do najboljeg poglavlja.
rtcg.me
