Nakon što je diplomirala psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Jelena nastavlja usavršavanje, te stiče zvanje geštalt psihoterapeuta na Geštalt Institutu na Malti. Za ovaj pravac se odlučila, kako kaže, zbog širine teorijske osnove kao i principa koje geštalt terapija sažima u sebi.
„Zbog širine teorijske osnove (filozofija egzistencijalizma, fenomenologija, teorija polja, geštalt psihologija, zen budizam), kao i principa koje sažima u sebi, geštalt terapija predstavlja terapijski pravac koji je iskustven, eksperimentalan, dijaloški „usidren“ u „sada i ovdje“. Zbog tako bujne i raznovrsne teorijske osnove, ali i povjerenja u čovjeka i njegove potencijale, geštalt se nametnuo kao veoma izazovan pravac za moje stručno usavršavanje. Geštalt omogućava da se ljudi ne tretiraju u okviru bilo kakvih unaprijed striktno određenih kategorija, već je prvenstveno akcenat na istraživanju, poštovanju i priznavanju specifičnih iskustava svake pojedine osobe. U tom smislu, geštalt čini teoriju koja može da raste i da integriše promjene i različitosti ljudskog iskustva, koje obilježavaju sadašnji ili neki budući vremenski period“, objašnjava Jelena.
Još u bivšoj Jugoslaviji Nikšić je bio poznat kao grad sa velikim brojem samoubistava. Navođeni su raličiti razlozi, od socioekonomskih preko psiholoških, socijalnih, ekonomskih, kulturoloških… Prema njenim riječima, razlozi zbog kojih se neko odluči na čin samoubistva su brojni i jedinstveni za svaku osobu i sredinu u kojoj žive.
„Kada je riječ o našoj sredini vrijedi istaći da ona obiluje brojnošću faktora. Izvjesno je da ljude i njihove psihološke kapacitete ispcrpljuje stres koji se ponavlja i traje dovoljno dugo, postajući hroničan, čime se stvara nesigurnost ili nemogućnost ostvarivanja dobrih uslova života. Takav je slučaj sa mnogim porodicama u našoj sredini. Pored toga, u posljednjim decenijama pristutno je „rasplinjavanje“ sistema vrijednosti, kakav je postojao u nekim ranijim, stabilnijim vremenima, zbog čega smo danas ostali bez jednog od „sistema podrške“. Naime, jednom kreirane vrijednosti, kao i sam način na koji ih poštujemo i dalje kreiramo, nužno podržavaju sva naša naredna iskustva, izazove i probleme, a kada izostane ili se uruši takav „sistem podrške“ nastaje period (sistemske) krize. Stoga je danas evidentiramo jako malo sadržaja koji su dostupni mladima, a koji su zdravi i služe stabilnom razvoju ličnosti. Posebno su osjetljivi mladi ljudi koji imaju neki ozbiljniji problem, bilo da je u pitanju gubitak nekoga/nečega, bilo da imaju neki drugi psihološki ili egzistencijalni problem, jer se u tom kritičnom trenutku mogu okrenuti razrješavanju svojih emocija putem različitih psihoaktivnih supstanci. Na taj način, osim što narušavaju svoje cjelokupno funkcionisanje, mogu da izgube priliku da upoznaju neke druge načine i snage u sebi. U tom smislu, značajna je uloga stvarnog kontakta sa nekim, bilo da je član porodice, prijatelj, partner, ili stručno lice (psiholog, terapeut), kako bi taj neko znao da nije sam, da ima sa kim da podijeli problem, te shvati da uvijek ima više od jedne perspektive gledanja na stvari, dakle, više načina da se izborimo ili nosimo sa nekom situacijom“, ističe ona i dodaje da sklonost samoubistvu nije nasljedna.
Kroz svakodnevni rad sa djecom, kao psiholog u osnovnoj školi, ističe da je za razvoj i obrazovanje djece važno da kroz igre, prihvatanje različitih uloga i rješavanje problema djeca u tom uzrastu upoznaju svoje potrebe i potencijale.
„Dijete je biće koje se razvija, ali usljed čestih frustracija u polju odnosa bliskih za dijete, razvoj može biti na mnogo načina osujećen. Dijete može, na primjer, ekstremno razviti neki kapacitet ili vid komunikacije sa svijetom i sobom, a neki drugi sasvim zanemariti. Tada je značajno da dijete dobije priliku da kroz drugačije iskustvo, sa različitim načinima razmjene i različitim posljedicama, uči o tome šta sve može biti njegov izbor i iskustvo. Sa djecom se najviše radi putem igre sa različitim materijalima, uživljavajući se u različite uloge i kroz rješavanje problema, kako bi ono upoznalo svoje potrebe i potencijale, ali i granice i odgovornosti“, kaže ona.
Pored bavljenja psihoterapijom, Jelena ima i muzičko obrazovanje, instruktor je flamenko plesa. Ističe da su joj muzika i ples od pomoći u psihotrapiji i da postoje i psihoterapijski pravci koji su izraz tog polja, kao što su muzikoterapija i terapija pokretom.
„Kontakt s muzikom izvjesno pruža mogućnost da se povežemo sa svojim tijelom, osjećanjima i ritmom, neposredno i bez promišljanja. Dešava se ponekad da razgovaramo jedni sa drugima, pričamo već ispričane priče, kontrolišemo sadržaj našeg govora, a da, pritom, nijesmo u kontaktu sa tim što govorimo. Ono što nas u terapiji odvede u svjesniji kontakt i otvori prostor za rad jeste upravo neki pokret, stav, gest, mimika, promjena tona ili ritma pričanja klijenta, što otvara mogućnost da se fokusiramo i pratimo šta bi taj pokret ili stav „rekao“ ili uradio. Prema tome, kontakt s plesom i muzikom predstavlja način na koji možemo jasnije da osjetimo svoje tijelo; da jasnije razumijemo svoja osjećanja; da bolje pratim ritam, krvotok svog bića; da osjetimo prisutnost“, zaključuje Jelena priču za naš portal.
