Ovaj četrdesetdvogodišnji Rom, poznat je kao vrijedan i snažan radnik, a ljudi ga, priča Čena, zloupotrebljavaju kad god mogu.
Naime, nerijetko Safeta “pokupe” sa ulice, odvedu u najam, a onda ga, po obavljenom poslu, ostave na ulici, bez nadnice, gladnog i žednog. Često i pretučenog.
Tužna priča, kaže Čena, koja traje desetak, a oni su priznaje, nemoćni da tome stanu na kraj.
“ Safet je sa tri godine ostao siroče. Mog brata Imšira su ubili i ja sam uzela Safeta da se brinem o njemu.Podigla sam ga kao svoju djecu. Dok je bio dijete nijesam imala problema, svuda sam ga vodila, bio je uvijek sa mnom. Od šesnaest godina počeo je da radi po Krnovu i da bere drva”, prisjeća se ona.
Čena kaže da se situacija posebno pogoršala psljednjih par godina.
“Vodili su ga po mjesec, po tri, da im radi od jutra do mraka. Mi ne znamo ni đe. Svuda ga tražimo. Onda ga samo dovedu izubijanog, izudaranog, nikakvog, bace ga pred kapiju. Za svo to vrijeme on im radi, bez hrane, bez smještaja. Spava po štalama, opijaju ga, spradjau se sa njim i ko zna šta sve rade”, kroz suze priča Čena.
Trenutno je Safet na Krnovu sa Čeninom ćerkom Slavkom koja pokušava ga oporavi od poslednjeg nadničarenja.
Ona dodaje da je Safet prije četiri godine dobio epilepsiju, kao i unutrašnju alergiju zbog koje su ga nekoliko puta vodili za Beograd.
„Dobro bi bilo da ga smjeste u bolnicu, da se liječi i da ga više ne maltretira narod. Ne mogu više da ga pazim. Nije mali, a sada i sam nestane, pa ga svi tražimo. On mi je jedini od rodbine, a ne mogu da pomognem. Svijet ga grabi, maltretira, a mi nemoćni. On je stalno pod ljekovima, trebalo bi ga smijestiti u neku državnu instituciju jer mu mi više teško možemo pomoći“, kazala je ogorčeno Čena Adžović.
On na kraju dodaje i da su do sada službenici policije pokušavali da pomognu Adžovićima, najčešće u potragama, ali kako kaže, oni ne mogu trajno rješiti njihov problem, već se time moraju pozabaviti na većim nivoima.
