Govoreći o svom stvralaštvu Gavranić je kzao ko smatra da je samoća glavni stvaralački čin u poeziji, a da je racionalnost za umjetnika pogubna. Iako, kako je kazao, ljudi samoću doživljavaju kao nešto tužno, njemu je upravo ona omogućila da bude kreativan i konstruktivan.
“Za mene je samoća nešto prelijepo, jer čovjek rijetko ima priliku da bude sam. Ljudi ne mogu više ni da podnesu samoću, nemaju snage da sjede i ćute sami u prostoru. Tu samoću često odbacuju i smatraju je kao nešto loše. U mom dosadašnjem životu upravo je samoća bila najkonstruktivniji period. Tu sam dolazio da prelijepih istina i saznanja”, kazao je Gavranić.
Promociju knjige, koja je svečano predstavljena na XI Sajmu knjiga u Podgorici, organizovao je Kulturni centar “Punkt”, a medijator večeri bio je umjetnik Zdravko Beli Delibašić.
“U stvaralačkom procesu racionalnost je pogubna. Racionalan umjetnik je mrtav umjetnik, jer on ne može ništa da uradi. Trudim se kada pišem da isključim svijest, ‘ubijem’ racio. Mislim da je najveće breme umjetnika kad mu se racio uključi. Svi veliki umjetnici su imali briljantno oslobođenu podsvijest. Recimo Dejvid Linč, koji je za mene najautentičniji autor, imao je tako fascinantnu podsvijest. Podsvijest donosi energiju, energija istinu, a istina ti nameće ritam i stil”, smatra pjesnik za koga je ritam jedan od glavnih elemenata dobre umjetnosti.
Previše laži oko nas
Istina je, za Gavranića, misija kojoj teži. Previše je laži u životu, smatra on, zato je umjetnost idealan prostor da se čovjek otvori, ‘ogoli’, da bude iskren prvo prema sebi, a onda i prema drugima.
“Umjetnost je prilika da budeš iskren, da se ogoliš, da priznaš neke stvari, da otvoriš i onu lošu sferu postojanja. Zato mislim da je to najvitalniji dio, što se tiče egzistencije kulture. Moramo da čuvamo ta polja na koja čovjek može i dalje da bude čovjek, da se bori sa sobom, jer život kojim živimo prilično je umotan u jedan koncept koji je isprazan. Poezija od svih umjetnosti najmanje trpi laž”, kazao je Gavranić.
Upravo zbog te “laži” njegova knjiga ima 28 pjesama umjesto 48, koliko ih je bilo na početku stvaranja. Shvatio je, kako je kazao, da su tih 20 pjesama koje je odbacio neistinite, a najmanje od svega je želio da se pretvara da bude ono što nije i da knjizi da dimenziju koja ne postoji.
“Dok sam stvarao ovu knjigu rekao sam da neću da lažem, a opet sam slagao. Kada je prelistam mogu da nađem djelove gdje sam bio neistinit, gdje sam postavio limite i nisam otišao dalje nego što sam mogao. Opterećeni smo time da li je istina lijepa ili ružna, a to nije bitno. Važno je da se otvorimo, da izađe ta istina, da se malo oslobodimo. Ako se ja otvorim možda isprovociram drugog čovjeka da se i on otvori. A umjetnost bi trebalo da nas otvara, da se vidi da nijesmo baš tako skockani, kulturni i moralni, kako se prikazujemo”, smatra pisac čiji su stihovi objavljeni u skoro svim značajnim regionalnim časopisima i koji je prošle godine osvojio treću nagradu za mlade pjesnike na Ratkovićevim večerima poezije.
“Što se tiče knjige ona sadržajno pripada jezičkoj poeziji koja se bazira na kombinatorici riječi. Jezička poezija je takva da umjesto da krenete od misli počinjete od jezika, od tendecije da pišete i iz tog jezika nastane misao, emocija. Malo pjesama u mojoj knjizi ima naslov, jer loš sam sa naslovima. Uvijek sam smatrao da naslov nije bitan već sadržaj koji daje dimenziju svemu”, riječi su čovjeka kome etiketiranje posebno smeta.
To što je glumac ne znači da ne može biti i pjesnik, jer ljudi, kako je kazao, zaboravljaju činjenicu da je čovjek svestrano biće.
“Te etikete koje dajemo jedni drugima sabijaju čovjeka u jednu malu tačku, ubijaju njegov kapacitet. Mi svodimo ljude, a zaboravljamo na umjetnike iz srednjeg vijeka koji su bili tako svestrani. Čovjek je svestrano biće i ne treba mu ta skučena percepcija, jer on može da radi mnoge stvari, a ne da se ograničava. Sebe predstavljam kao glumca i pjesnika iako nijesam ni jedno ni drugo, nego se trudim da to budem. Vidjeću šta sam kada se podvuče crta za nekih 30 godina”, zaključio je pjesnik koji je prvu knjigu poezije “Krik mašte” objavio 2012. godine i glumac koji je zaposlen u Crnogorskom narodnom pozorištu.
Literarni klošar malobrojnih zanesenjaka
Iako živimo u vremenu koje pogoduje poeziji ipak je ona u nekom zapećku, a to je ono što Gavraniću posebno smeta.
“Živimo u brzom dinamičnom vremenu u kojem ljudi kažu da nemaju vremena da čitaju. Onda bi trebalo da je to idealan momenat da poezija zaživi jer se ona lako čita. A opet, nije tako. Poeziju sam u jednom intervjuu nazvao ‘literarnim klošarom’, jer se svodi na to da je stvaraju neki izgubljeni slučajevi, a čitaju usamljeni dezorijentisani ljudi.
Sve se to svodi na gomilicu ‘ludaka’, entuzijasta i zanesenjaka koji se trude da održe kult poezije. Poezija nije prisutna u našoj svakodnevici. Skrajnuta je iz centra zbivanja, poprilično zanemarena i ne znam zašto smo izgubili odnos prema njoj.
Tačno je da je u ovom kapitalističkom sistemu sve goli profit, tako da poezija tu ne može da pronađe svoje mjesto, ali ovdje se radi o vrednovanju poezije. Ona se doživljava kao nešto neozbiljno, kao neki usputni hobi. A pisati poeziju uopšte nije lako. Čovjek se otvara, ogoli, dijeli svoju najdublju intimu. To je jako težak i zahtjevan posao, ali i jedna čista i prelijepa umjetnost”.
Izvor: Vijesti
