Biće pun suza...
Februar, 2002.
Bistričko naselje...
Kuća Radulovića...
Moj najljepši dječak...
Dragan...
Dan rada, 1951.
Poezija, slikarstvo, fotografija...
Priredbe, manifestacije, televizija...
Nagrade, priznanja, naklon...
Ispisani stihovi kratkog života...
U đačku torbu ne mogu stati...
Ima li ulice u Nikšiću njegovim imenom da se zove?
Pa, red je, moji Nikšićani, došao je kući...
Zmajeve dečje igre, 1998.
Niko ne zna da iz štamparije i izdavačke kuće “Prometej” u mojim rukama treperi prvi primjerak knjige “Hoću kući”...
Prvi televizor kod Adžića, nikšićki korzo...
“...Po Nikšiću još lipe mirišu...”
“Govoriš prvi večeras”, reče mi...
Ubi me trema od ranog jutra...
Šetam Dunavskom ulicom, knjiga za vježbu...
Kineski restoran, Novi Sad...
Cijeli dan...
Spasi me uveče prisustvo mojih, ogromnih ko kuća, prijatelja iz Sremskih Karlovaca...
Milene i Ratka Kraljevića...
Govorim ispred Duška Trifunovića i Ljubivoja Ršumovića...
Izvinite, molim Vas, što Vam okrećem leđa...
Zaspao sam u hotelu “Vojvodina” kao jagnje kad se napose majčinog mlijeka...
A Ti, nemoj kući, molim Te!
Previše je rano...
Plakaću...
P.S. Ne odgovoriste mi – ima li ulica u Nikšiću njegovo ime?
