Kači foto-aparat oko vrata, ubaca zaoštrenu olovku u zadnji džep ''leviski'', prolazi gradom poslednji put... Uzjahuje biciklo... Pedala u vječnost... Odlazi fotograf crno-bijelih duga za kojim ostaje crno-bijela tuga.
Danas će teći rijeke suza najtežih majčinskih i sestrinskih, a i onih djevojačkih i teških bratskih jer iako Nebojša nije imao brata, imao je prijatelje koji su ga voljeli bratskom ljubavlju i čuvali ga dok ga je opaka bolest nosila ka nebesima.
Ostaje, kao što je govorio, ,,tek ispečena'' iz štampe knjiga ,,Ušur'', a na polici naređane knjige: ,,Trun'', ,,Zanoktica'' i ,,Baobab'', kao i mnogobrojne fotogafije ljudi, lica i predjela.
Ostaju i mnoge nedovršene priče i neispijeni vinjaci... Nebojša neće nestati jer takve posebne ljude grad pamti. Kao što kaže jedna danska poslovica: ,,Dobri ljudi moraju umrijeti, ali smrt ne može ubiti njihova imena.“
https://onogost.me/niksicani/pisac-koji-fotografise-misli/?fbclid=IwZXh0bgNhZW0CMTEAAR6rkdk1BmkZk839fw4EJ2sI8Gbehgzheyc1Jo5agPgbV6HPOSFVjkPSgzUDWA_aem_tEU37x7d7TDyR4mdqldezQ
