Razlike među jedinkama postoje a na njih nisu ostala imuna ni ljudska bića. Ne govorimo samo o fizičkim razlikama već i onima koje se ispoljavaju kroz inteligenciju.
Svijet je uglavnom podešen prema mjeri onih čiji razvoj ni na jedan način nije osujećen, pa postojanje tjelesne ili mentalne smetnje u tako uređenom svijetu, može uticati na ostvarenje već primarno smanjenih sposobnosti osoba koje se sa istima suočavaju.
Ivana Ivanović iz SektoraB, Dnevnog centra za djecu sa smetnjama u razvoju i osobe sa invaliditetom Nikšić, rodila se sa Daunovim sindromom. Vedra je, bistra je, rječita je, dio je tima Specijalne olimpijade, funkcioniše na način za koji bi društvo reklo da je nemoguće.
Pristala je da podijeli svoje iskustvo, da nam ukratko ispriča o svom danu i ljudima koji je okružuju.
Razgovarali smo i diskutovali o dnevnim ritualima, navikama, predrasudama i stereotipima, Dnevnom centru i ljudima koji je okružuju
Ivanin radni dan je uvijek jedan novi izazov. Uobičajne navike, ispijanje kafe i razgovor sa najbližima kod kuće, a onda odlazak u Centar gdje je sve isplanirano, od rada u grupama i druženja sa prijateljima, do učestvovanja u radionicama, posebno u kulinarskoj i art koje su joj među omiljenim.
Šta su za Ivanu rituali, bez čega ne može zamisliti život.
Kaže da je bez svoje porodice i prijatelja izgubljena, bez njih život zamisliti ne može. Bez Dnevnog centra i podrške koju svi pružaju.
“Svi zajedno funkcionišemo i provodimo dan radeći kreativne stvari”, ističe naša sagovornica.
Art radionice važne su i Ivani i njenim prijateljima jer mogu da izraze svoju kreativnost.
Za radove koji nastaju mnogi ne vjeruju ko su njihovi tvorci.
“Izlagali smo na Novogodišnjem sajmu lokalnih proizvoda u decembru i ponosna sam na naš timski rad”.
A i Ivanina kuhinja je zahvaljujući kulinarskim radionicama bogatija jer se sada može pohvaliti nekim novim jelima koje pravi a onda ih i porodica sa zadovoljstvom proba.
Razgovarali smo sa Ivanom o tome šta su predrasude, kako ih ona razumije i da li otežavaju njen život u zajednici, da li za nju predstavljaju izazov.
I svakako su predrasude ono što najviše otežava život. Predrasude ljudi prema njima, osobama sa nekim smetnjama u razvoju.
“Za mene je predrasuda i kada doživim neprijatnost na ulici”, kaže Ivana.
Malo ljudi vjeruje da sa Ivanom ili uopšte sa osobom na neki način ometenom u razvoju može da se razgovara, obično ih posmatraju kao nekoga ko ne pripada ovom društvu.
Zaključile smo da se ipak, u poslednje vrijeme, stvari malo mijenjaju. Ili samo ona drugačije razmišlja potpuno zaokupljena radom i aktivnostima u centru.
Dnevni centar je njen drugi dom jer se tu osjeća slobodno i sigurno kao kod svoje kuće.
Pružio joj je podršku i sigurnost. Društveni život. Ispunio do kraja dan.
Zahvalna im je za ljubav, što brinu o njima i njihovim potrebama.
“Tu su moji prijatelji koji su i više od toga. Oni su dio moje porodice”.
Ivana kaže da joj nikada nije bilo lako uklopiti se bilo gdje osim tamo gdje je njena porodica, zato je Dnevni centar za nju nezamjenjiv.
Ljudi su najvažniji. Ljudi koji je okružuju. Bez njih ne bi mogla ništa da postigne. Sa njima dijeli svoje radosti i svoje tuge. Sa njima se smije, čita, gleda filmove i omiljene emisije. Ljudi koji okružuju Ivanu njen su svijet.
Ivana nam je popravila dan jer toliko pozitivne energije i pozitivnog, odlučnog stava prema životu i svemu što novi dan nosi, živi u njenom biću. Njeno drugo ime je zaista hrabrost, jer biti drugačiji a funkcionalno učestvovati u društvu, i u međuvremenu voditi stotinu i jednu sopstvenu malu i veliku borbu nije lako nego zahtijeva neiscrpnu energiju, mnogo volje, želje i vjere čak i u nemoguće.
Niko od nas čak ni na jedan dan ne može biti Ivana, njen prijatelj Zoran ili bilo ko od tih mladih ljudi koji su ili nisu korisnici neke od ustanova koje pružaju pomoć osobama sa smetnjama u razvoju ili određenim stepenom invaliditeta, ali im svi možemo pokazati poštovanje i skinuti kapu za hrabrost. To je najmanje što zaslužuju.
Izvor: gradkulture.me
