Poznat je u Srbiji uglavnom po soku od ječma i hmelja, tu i tamo po nekom opasnom kriminalcu ili fudbaleru, a mnogo manje - sproveo sam tu štih-probu mnogo puta, redovno sa poražavajućim rezultatima - po njegova dva ponajveća pjesnička sina: piscu Vitu Nikolić u i muzičaru Miladinu Šobiću.
Obojica su, kao i njihov grad sada, bili pomalo prezreni, zaboravljeni i gurnuti u zapećak, a obojici je, u stvari, mjesto i u lektiri, a ne samo u kafanskim razgovorima i onim dosadnim parkovskim pijankama sa gitarom...
Vitu je, glasa ionako izgubljenog u grdnim vremenima - bio je jedan od rijetkih koji su se javno pobunili protiv rata, posebno granatiranja Dubrovnika, što se nikako nije svidjelo vlastodršcima - hronična grudobolja došla života još 1994.
Miladin, dubrovački student - eto još jedne veze između njih dvojice - ućutao je mnogo ranije, mada je i dalje disao. Već više od tri decenije jedan od najboljih jugoslovenskih kantautora svih vremena, iako ta činjenica ni u ono vreme nije uspjela da se dovuče do Beograda ili Zagreba (o tome će Miljenko Jergović reći i ovo: "Do dana današnjeg imate dvije vrste ljudi: jedni su oni poput mene, koji će vam o Šobiću svašta ispričati i koji ga se veoma dobro sjećaju još od pre 30 godina, koji znaju njegove pjesme. A drugi su isti oni iz naše i njegove generacije koji nikad nijesu ni čuli da postoji nekakav Miladin Šobić"), nije zapjevao ni zasvirao. Otkako mu je preminula sestra, njegova je gitara skupljala prašinu.
Nije se znalo ni da li je živ: čak i tako mali gradovi poput Nikšića umiju da čuvaju tajne, kao što je, na primjer, ona zašto nigde "nikšićko" nema isti ukus kao uz Jadransko more.
Bio je neka vrsta crnogorskog Džonija Štulića, samo mnogo dosljedniji u svojoj povučenosti, bjegu od novinara i javnog govora... Zatvoren tugom za sestrom, koju nikada nije prežalio.
Viđali su Šobića tu i tamo, neko bi se zakleo da ga je u kafani čuo i da je Miladin odlučio da se vrati muzici, ali od toga ništa bilo nije. A njega je, kako to sa pravim umjetnicima zna da bude, iznova ponovo otkrivala svaka generacija, sve do ove koja ne čita stare novine, ne ide u Sutomore, ne razbija životu nos i pojma nema u kojem je to gradu kućni broj 39 u Ulici Svetozara Markovića.
Pa ipak je čovjek sa svega dva albuma, nastala kada je imao manje od 30 godina ("Ožiljak", 1981. i "Umjesto gluposti", 1982. godine), premalo poznat u Srbiji - a malo je na ovom našem jeziku napisano i otpjevano tako svedenih, jednostavnih, bolnih, iskrenih pjesama, namijenjenih kako studentima, tako i onima kojima je neka žena, po ko zna koji put, jedne zime slomila srce...
Njegov je svaki dan, u posljednje tri i kusur decenije provedene u tihovanju u Ulici Đura Salaja, bio teška bitka; protiv pjesnika i muzičara u sebi, protiv glasa koji je sigurno imao štošta da kaže: i o muzici i o onome što nam se dešavalo otkako je zaćutao.
Možda je on samo ispunio onaj andrićevski usud, možda je baš on onaj pametan što je ućutao jer smo svi svjedoci da je malo pametnih uopšte bilo.
Za njegovo zdravlje, gajbu "nikšićkog". Da se vrati i da progovori.
Autor: Marko Prelević, nedeljnik.rs
