Otkako znam za sebe i nas, pričamo kako živimo sve teže, a opet, takav trenutak, retrospektivno gledano, budi u nama lijepe uspomene, u odnosu na neku novu sadašnjost.
Mi zaista jesmo društvo selektora i predsjednika, ali po mogućnosti, sa mandatom unutar zone komfora. U sve ovo, i te kako, uključujem i sebe. Volimo da se kritički osvrnemo na druge, da im damo punu pažnju, sa tolikom obzirnošću, da ponekad zapostavimo vlastitu životnu priču. Češće kažiprst aktiviramo u pravcu detekcije problema, nego li u iznalaženju njihovih rješenja.
Ponekad pokušam da ispravim sebe, tražeći razloge u razlozima, ili možda neke puteve, zašto i kako nam kolektivno može biti bolje. Naše društvo je jedna velika piramida, sačinjena od mnoštva lavirinata, rajskih vrtova sa zrelim i otrovnim plodovima, izvorištima, žarištima i metastazama. Jednom je poprilično davno, Abraham Maslov, čovjek koji je vjerovao u ljude, nacrtao i neku svoju, a opet i našu, piramidu potreba. Naše se društvo, čini se, paradoksalno, zaglavilo negdje pri vrhu, a da nikada istinski, nije ni dotaklo dno te piramide.
Iskreno me zaboli što posljednje i jedine tri decenije moga života, slušamo dominatno argumente o tome kojim bi jezikom trebalo da pričamo, kako bi trebalo da se nacionalno izjašnjavamo, kojem Bogu da se molimo, i to da li je Njegoš naš ili njihov. Za sve to vrijeme, crv siromaštva, uporno vrti svoju burgiju, puneći biroe rada njihovom ciljnom grupom. Ne znam koliko tačno gladnih ima, ali vjerujem da je teško prebrojati nesigurne i uplašene. Nema to toliko veze sa politikom, koliko ima veze sa nama, običnim ljudima, koji svoju snagu štede za dane koji neće doći, ili će doći kasno.
Tako, dok krenem u imaginaciji sastavljati mozaik našeg društva, utonem u dvije duboko beskrajne priče, iz kojih se teško i očigledno izranjavan vadim.
Prva sporna priča, opasana muljem je naše školstvo. U svim lektirama na kojima smo postajali ljudi, biti učitelj ili nastavnik, nosilo je sa sobom značaj, status, ponos, ugled. To su bili ljudi koji su iskrojili neke generacije koje su ovom svijetu mnogo dale. Ne želim porediti tadašnje sa sadašnjim učiteljima i nastavnicima, ali želim ukazati na njihovu veličinu u ovom društvu. Nezaštićeni, stavljeni u inferiorni položaj u odnosu na djecu raznih profila, nedovoljno plaćeni i često nezadovoljni. Ovo je psihološki ultra zvuk ogromnog dijela našeg školstva i vrlo bih bio srećan kada bih u ovoj konstataciji pogriješio. Budimo brutalno realni i zapitajmo se koji su razlozi zbog kojih bi bilo koji, vrlo perspektivni mladi čovjek odabrao ovu struku, u ovom vremenu. Plata od 450 eura to zasigurno nije. (Ne)mogućnost napredovanja, takođe. Valjda ni podređeni položaj u odnosu na učenike, ma koje dobi. Ne smijemo da zaboravimo ni to da je teže kamili proći kroz iglene uši (a i bogatašu u carstvo nebesko), nego li se zaposliti u školu bez političke podrške. To je naša realnost koja je svakom svojom dimenzijom stala u onu izreku: "Kada uđeš u pogrešan voz, sve su ti stanice pogrešne". Naš voz bi trebalo da budu najsposobniji ljudi u školstvu, alergija na nepotizam i političku korupciju, ljudi koji će djeci pomagati da dotaknu sopstvene limite, a ne čekati raspust, ko nekad vojnici kraj vojnoga roka.
Sa školstva se, umornim korakom, moramo prebaciti i na zdravstvo. Prije svega, doktori su ljudi, koji po definiciji, poklanjaju nama, u svoj našoj (ne)moći, svoje živote, svoju privatnost i svo svoje znanje. Drugo, doktori su ljudi, a ljudi su oni koji griješe. Međutim, društvo, doktori i ta cijela medicinska služba su u nekom hladnom ratu, čije detonacije, uglavnom trpi običan čovjek. Cilj jednog društva nije da nađe način kako da doktore zadrži za što je moguće manji novac, već da im pruži priliku da svoja znanja dovedu do te mjere da vjerovatnoća njihove, ljudske greške, bude minimalna. Ti ljudi su, ili bi trebalo da budu, zaista jedna vrijednost koja mora biti njegovana sa posebnom pažnjom, proporcionalno količinom sebe, koju su, svojom zakletvom, dužni nama dati. Na taj način bi se kreirao ambijent u kojem je manja vjerovatnoća da doktorski kabineti budu diskonti, da se dijele plave, bijele ili žute koverte ispod ruke, da jedan život vrijedi više od drugog, samo zato što ima čvršću materijalnu podlogu. Baš kao što se svojim riječima borim da svaki doktor dobije status onakav kakav zaslužuje, tako se borim i protiv toga da se (ispod ruke) naplati porođaj, operacija, konsultacija i slično. Ako se ovako nastavi, bojim se da će nam neđe banut' Hipokrat, sa izričitom molbom da mu skinu ime sa one zakletve, da kako dolikuje, počiva u miru.
Kičma ovog društva mora biti prava, a ona se zove školstvo i zdravstvo. Ako je taj tim pravi, naš rast niko neće moći zaustaviti.
Kolumna: Nikola Mijušković
