Priča da je 65 godina od kako je kao četrnaestogodišnjak počeo da se bavim atletikom.
“Nastupajući za tek osnovani atletski klub 'Metalac' iz Kraljeva, učestovao sam na krosu zajedno sa odraslima. Tamo sam ostao do 1955. kada sam došao u Nikšić“.
Kaže da je prve dvije godine samostalno trenirao, da bi na proljeće 1957. pri “Željezari” bio osnovan atletski klub “Čelik“, a Božović postao njihov član.
“Jubilej vrijedan pomena i poštovanja - šest decenija od osnivanja AK 'Čelik'”, kazao je Božović koji je u “Željezari” radio kao upravnik u Konstruktivnoj radionici.
Tu je zaradio penziju, ali i Orden rada sa zlatnim vijencem.
A onda dolazi 1967, puna jubileja kojih se Božović rado sjeća.
Do 1964. trčao je uglavnom na srednjim prugama.
Onda ljekari konstatuju da je sportista sa najvećim srcem na svijetu (volumen 1.850 cm3) i da mu odgovaraju isključivo duge staze i maratoni.
I tada kreće Božovićevo druženje sa dugim stazama koje su obilježile njegov život.
“U avgustu se navršilo pet decenija od kada sam, na pojedinačnom prvenstvu Jugoslavije u Osijeku 1967. godine trčao 42 kilometra i zauzeo drugo mjesto. Takođe je i 50 godina od kada je organizovana prva zvanična trka u Crnoj
Gori od Danilovgrada do Nikšića, koju sam završio rezultatom 2:50:12. U decembru će biti 50 godina kako sam u trci Oslobođenja Titograda osvojio prvo mjesto”.
Ističe da je prvi maratonac iz Crne Gore koji je učestovao na zvaničnim takmičenjima na jugoslovenskom nivou.
“Nastojao sam da budem primjer mladima da se bave sportom u čemu sam i uspio. Lovćen i Cetinje su bili moj Olimp, a dane oslobođenja gradova u Crnoj Gori, kao i značajne državne praznike, redovno sam obilježavao trkama od 50 do 250 kilometara”, kazao je maratonac koji je sportsku karijeru završio 1977.
Božović nije samo trčao - 80 puta je dao krv, bio je član Gorske službe spasa, tri puta bio učesnik radnih akcija odakle se vratio sa udarničkim obilježjima, a svoju cjelokupnu imovinu u Miločanima bez nadoknade je ustupio izbjeglicama iz Bosne i sa Kosova, a kasnije siromašnim porodicama.
Dobio je Srebrnu plaketu AS Jugoslavije, Zlatnu plaketu Atletskog saveza Crne Gore, Zlatnu plaketu RSD “Čelik”, brojne pehare, diplome i zahvalnice, pozlaćeni sat, bio među 10 najboljih sportista Crne Gore.
“Ono za šta sam posebno zahvalan je pehar koji nosi moje ime. Valjda je to prvi pehar da je neko od sportista Crne Gore dobio za života”.
Priča da je godinama tražio sponzore kako bi istrčao dionicu Nikšić - Beograd, ali da u tome nije uspio.
Na posao u šortsu i majici, trčao 250 km od Tjentišta do Virpazara
Božović nije imao samo najveće srce, već je, kako ističe, bio i najteži maratonac - sa 88 do 95 kilograma.
Jedinstven je bio i po tome što je trčeći odlazio na posao i tih 11 kilometara prelazio u šortsu i trik majici, bez obzira na godišnje doba.
“Trčao sam većinom sam, i noću i po nevremenu, često i po bespuću. Sve trke sam finansirao sam, a zbog porodičnih razloga nijesam mogao aktivnije da se bavim sportom”, kazao je Božović koji još čuva patike u kojima je 13. jula 1969. istrčao svoj najduži i najzahtjevniji maraton.
Stazu dugu 250 kilometara, od Tjentišta, preko Gacka, Nikšića, Podgorice, do Virpazara, računajući i nepredviđene događaje na stazi kroz kanjon Sutjeske, pretrčao je za 19 sati.
vijesti.me
