U drugom razredu srednje dobio sam novu nastavnicu iz matematike, koja mi je počela dijeliti jedinice jer nijesam bio dovoljno brz u rješavanju zadataka.
Majka je nakon druge jedinice pošla u školu da priča sa nastavnicom.
Nastavnica je rekla majci: „Vaš sin je glup k'o točak, on neće daleko da dogura.“ Majka se vratila kući potrešena, baš kako sam i ja sam izgledao posle časove matematike u školi.
„Sine, moraćemo više da vježbamo tu matematiku“, rekla je.
I tako smo mi počeli da radimo matematiku. Što više smo radili, to sam se ja osjećao kao da manje znam.
Nastavnica mi je na kraju godine doslovno poklonila dvojku, a moji su roditelji bili srećni što nijesam pao razred.
Sljedeće godine došao je novi nastavnik iz matematike. Kod njega sam na prvom testu dobio četvorku.
Otac mi je tada rekao: „Nemoj nikada vjerovati drugima da više znaju od tebe o tebi.“
Ja sam kasnije završio sociologiju i najbolje ocjene sam imao iz statistike.
Građani su proteklih dana u Tehnopolisu imali priliku da vide nesvakidašnju izložbu, nastalu od porodičnih sjećanja. Lični predmeti pričaju priče o različitim porodičnim iskustvima djece, roditelja, baki i đedova, podsjećajući na važnost porodice u životu svake osobe, bila ona dijete ili odrasli čovjek.
Za sve one koji nijesu stigli, ili znali za postavku, naš portal prenijeće narednih dana svaku priču pojedinačno, kao znak podrške kampanji „Zaustavimo nasilje“ koju zajedno sprovode UNICEF i Vlada Crne Gore, uz podšku Evropske unije i Telenor fondacije.
Ispred svake priče nalazi se neki predmet, koji govori o sreći, bolu ili povredama s kojima saosjećamo.
Svoju priču možete poslati poštom na UNICEF Crna Gora, Eko zgrada Ujedninjenih nacija, Stanka Dragojevića bb, 81000 Podgorica.
