Rođena je u Somboru prije 56 godina, ali je kako kaže za portal Onogošt, svoj život vezala za Nikšić gdje je prošla sve faze obrazovanja koje se okončalo diplomom profesorice književnosti.
Poslu u Gimnaziji prethodilo je desetogodišnje radno iskustvo u Montex-u, ali kada se konačno skrasila u školi, sve je došlo na svoje.
„Ja volim svoj posao i kad bih opet počinjala, sebe bih vidjela u učionici, sa mladim ljudima. Volim njihovu mladost, spontanost, buntovnost, iskrenost... Kada učenici osjete ljubav onda nema problema, a ja ih nikada nijesam imala sa njima. Moram priznati da se ljepše osjećam u njihovom društvu, nego u društvu svojih vršnjaka“, počinje Nada priču odgovarajući potom na naše pitanje o razlikama između profesorskog poziva nekad i sad.
„Poslije mnogo godina provedenih u školi, često, sa kolegama ili sama sa sobom, pravim paralelu između onog „nekad i sad“. Ne mogu biti isključiva, pa reći da je danas obrazovanje loše u svim segmentima, a da je ono staro bilo idealno. Prošlo vrijeme je ipak sjećanja, a negdje je Danilo Kiš zabilježio da sa sjećanjima moramo biti „oprezni“. Danas je ipak sve drugačije, pa i obrazovanje. Mladi ljudi, naši učenici su prava djeca 21. vijeka. Nastavnici to moraju da razumiju i da prate sve tehnološke novotarije, da bi mogli raditi svoj posao. Ako to ne čine i ne razumiju mlade, onda imaju problem“, kaže Nada i to potkrepljuje činjenicom da se mladi ljudi danas razvijaju i vaspitavaju tako da vrlo rano počinju da traže svoje mjesto u školi, društvu, da znaju šta hoće.
„Ja to podržavam i podstičem. Naravno, i u tome moraju postajati granice i mi ih tome učimo“, jasna je Nada.
Vrijeme u kojem je sticala znanja i ovo sad, priznaje, prilično se razlikuju. Kad bi mogla da bira između onog, poznatog po geslu „znanje na prvom mjestu“ i ovog sad, koje karakteriše hiperprodukcija kadrova, Nada bi, priznaje, izabrala prvo.
„Nekako je isuviše brzo došlo do naglih promjena. Moram priznati da neke nijesam mogla niti razumjeti, a još manje prihvatiti i do danas, jer mi se čini da štete našem obazovanju na svim nivoima. Bolonja, kako neformalno nazivamo „novu školu“, za posljedicu je imala hiperprodukciju fakultetski obrazovanih ljudi, mada obrazovan i školovan nijesu sinonimi“, objašnjava ona.
Politički angažman
Priliku da utiče na obrazovni sistem ona će svakako imati i kroz politiku. Kao članica Demokratske partije socijalista (DPS) nedavno se našla na listi poslaničkih kandidata.
„Ni u jednom trenutku nijesam razmišljala da odbijem kandidaturu za poslanicu u parlamentu, jer se to jednostavno ne odbija. Pošto je moja partija ujedno i vladajuća, to sam razumjela i kao poziv moje voljene domovine. Moja Crna Gora meni ne duguje ništa, ali ja njoj dugujem sve. Baš sve“, ističe ona.
Aktivna je u predizbornoj kampanji, vjeruje u siguran program DPS-a, prije sveg slušajući ovih dana nastupe političkih konkurenata.
„Svako kome je Crna Gora jedina domovina, ko iz srca pjeva njenu himnu, ponosno nosi krstaš barjak, mora znati da je na žalost, opet naša domovina u opasnosti, da su ovi izbori referendum poslije referenduma, i da je DPS jedina parija koja može odoljeti svim tim izazovima. Za DPS treba glasati jer je DPS je partija mira i prosperiteta“, smatra ona i zaključuje da narod treba da podrži njenu partiju jer je mladost stavila u prvi plan.
„Buduća vlada je kao najveći zadatak postavila obrazovanje i zapošljavanje mladih. Na poslaničkoj listi DPS-a, zbog toga ima i najviše mladih jer jer je ova partija, partija novih generacija“, zaključuje ona.
