No, kod nas još uvijek nije doživjela ekspenziju kakvu i zaslužuje, priča za naš portal Nikšićanin Nikola Mijušković, magistar sportske psihologije.
Razloga zbog kojih se sportska psihologija kod nas još nije probila na željeni nivo je više, kaže on. Počev od toga da je u pitanju strah od nepoznatog, nepovjerenje u stručnost osoba kojima je to struka ili uopšte nedostatak svijesti o tome koliki su dometi ove nauke u sportu.
“Za sada, to je poziv koji opstaje više iz ljubavi prema sportu, što je u suštini, nekad i sasvim dovoljno. Praksa u razvijenijim zemljama Evrope i svijeta je sasvim drugačija. Teško je zamisliti da konkurentni timovi i reprezentacije u svom stručnom štabu nemaju psihologa ili generalno osobu koja se bavi mentalnom dimenzijom sportskog razvoja, jer sportska psihologija se brine o tome kako da potencijali koje posjedujemo na terenu budu ispoljeni u maksimalnom obimu”, objašnjava Mijušković i dodaje da je, pored navedenog, za masovnost mentalnog treninga potrebna mnogo razvijenija kolektivna svijest, nego li je to kod nas slučaj, pa je broj sportskih psihologa u cijeloj državi, zaključuje, relativno mali.
“Realnost je da smo u praksi svi sami sebi psiholozi, do onog trenutka kada pritisak postane prejak za mentalne kapacitete. Tada dolazi do kontakta sa psihologom, ili nepovoljnog epiloga u vidu odustajanja od bavljenja sportom, čime se pokreće novi začarani krug kajanja i žali za propuštenim prilikama. S druge strane, ne treba zanemariti one ljude koji ukažu svoje povjerenje i dopuste vam da zajedno rastete. Sa takvim ljudima je uvijek zadovoljstvo raditi, a njihove uspjehe posmatrate na neki način, kao svoje. To je jedno posebno zadovoljstvo, kada posmatrate kako mentalna borba koju ste zajedno vodili, na terenu postane pobjeda”, navodi on.
Dodaje da se, zapravo, suština sportske psihologije možda najbolje oslikava u citatu Abrahama Linkolna: ''Ako mi date šest sati da oborim drvo, četiri sata bih proveo oštreći sjekiru''.
“Kultura sportskog življenja i ambijent u kojem danas odrastaju mladi ljudi vrlo često nije postavljen na zdravim osnovama. Sportisti se dijele prema talentu, a ne prema trudu koji su spremni da ulažu. Energija se usmjerava radije put rezultata, a ne put progresivnog razvoja, prioritet je novac, a ne uživanje i ljubav prema igri. Takođe, tu je i ono osnovno, neuspjeh se posmatra kao poraz, a ne kao potencijalna lekcija. Zbog svega toga, mladi ljudi koji se javljaju za savjete imaju identične probleme, a to su: nedostatak samopuzdanja, strah od neuspjeha, briga o tome šta će drugi ljudi reći, nedovoljan fokus na sportu”, kaže dvadesetosmogodišnji Mijušković koji je prethodne četiri godine proveo izučavajući ovu naučnu oblast.
Zbog svega navedenog, poručuje on, mentalni trening je neophodan jer može doprinijeti izgradnji čvrstog karaktera, usvajanju pravih sportskih vrijednosti, postavljanju ispravnih prioriteta u sportu.
“Kroz nju se radi dosta na kulturi treninga, mladi ljudi se motivišu da kontinuirano pobjeđuju sebe, da vjeruju u svoje sposobnosti, da se ne plaše svega onog što je negativno i da na terenu ostave svoj maksimum. Sportska psihologija propagira ljubav prema sportu kao glavni pokretač, traži rješenja, a odbacuje izgovore”, navodi Mijušković za kraj našeg razgovora i poručuje mladim ljudima da njeguju svoj um, da grade svoj karakter i mentalnu snagu jer je, kako navodi, sport uvijek idealna priprema za život.
“Uči nas kako da ustajemo poslije padova, kako da gubimo i pobjeđujemo, kako da dajemo sebe i kako da volimo”, zaključuje on i dodaje da ga svi zaintersovani sportisiti koji imaju određena pitanja ili nedoumice, mogu kontaktirati putem mejla [email protected] ili na Facebook stranici https://www.facebook.com/sportski.psiholog.5?fref=ts .
